BitLab hosting
Početna stranica > Novosti
Za 47 godina života učestvovao u 150 bitaka

KNEZ BAGRATION

KNEZ BAGRATION
24.09.2019. god.

Knez Petar Ivanovič Bagration vodi poreklo od gruzijskog cara Vahtanga VI, iz dinastije Bagration, koji je u prvoj četvrtini 18. veka bio prinuđen da pred Turcima napusti Gruziju i nastani se u Rusiji. Njegov otac knez Ivan Aleksandrovič Bagration-Muhranski bio je unuk kartlijskog cara Ieseja, brata Vahtanga VI. U ruskoj vojsci dogurao je do čina pukovnika, a kad se penzionisao, nastanio se u Kizljaru, gradu u delti Dona. Tu je 10. jula 1765. rođen i njegov sin Petar, koji će postati ruski general, jedan od najslavnijih ruskih vojskovođa.

Bez dovoljno novca i tada neophodnih veza, knez Ivan Bagration nije mogao svom sinu da priušti dobro obrazovanje. Ipak, njegove priče o pređašnjim mnogobrojnim bojevima u kojima je učestvovao uspele su da raspale dečačku maštu i on je u dugim zvezdanim noćima zamišljao sebe kao nepobedivog vojskovođu pred kojim drhti neprijatelj.

Ipak, zahvaljujući uticaju i bogatstvu rođake Ane Gruzinske, uspeo je da sa sedamnaest godina, u zimu 1782, od kneza Potemkina, vrhovnog komandanta vojske, u Sankt Peterburgu dobije čin narednika Kavkaskog musketarskog puka. Pred njim je bilo trideset godina više nego sjajne vojničke karijere i učenja na bojnom polju.

Njegova služba u Kavkaskom musketarskom puku potrajala je punih deset godina. U brojnim bitkama, u vreme tursko-ruskog rata 1787-1792, prekoredno je unapređen u kapetana. I to, kako je stajalo u obrazloženju, za besprimernu ličnu hrabrost i trezveno rasuđivanje u najtežim trenucima.

Poznanstvo i, docnije, prijateljstvo sa velikim vojskovođom Suvorovim, te mnogobrojni zajednički pohodi učinili su da mladi knez Bagration usvoji dve osobine koje su odlikovale prvog ruskog generalisimusa: ljudski odnos prema svojim vojnicima i, kad god je to moguće, čuvanje njihovih života. Jer, vojskovođa bez vojske nije vojskovođa.

Kada je Napoleon već postao više nego očigledna opasnost za Evropu, protiv Francuske su se, 1798, ujedinile Velika Britanija, Austrija, Rusija, Turska i Napolitansko kraljevstvo. Na čelu ujedinjenih rusko-austrijskih armija našao se Aleksandar Vasiljevič Suvorov, a Bagration je komandovao prethodnicom, sada već kao general-major. Ratovalo se po Italiji, a za sjajne bitke Suvorov je nagradio Bagrationa svojom sabljom koju je ovaj nosio do kraja života. Za zauzimanje Breše, prve savezničke pobede u Italiji, dobio je i orden Svete Ane prvog reda.

Tridesetčetvorogodišnji general-major upisao je u svoju vojničku biografiju i legendarni pohod koji je, krajem septembra i početkom oktobra 1799. godine Suvorov izveo preko Alpa. Za tih šesnaest dana "švajcarskog pohoda" ruska armija izgubila je polovinu svojih snaga. Gubici bi bili kudikamo veći da Bagration veštim manevrima, često naizgled u bezizlazu opkoljen francuskim jedinicama, nije uvek uspevao da nađe najbolje rešenje. Nije, stoga, neobično što je njegov povratak u Sankt Peterburg, 1800, dočekala paljba iz 101 topa. Uz to, dobio je još tri ordena i, kakav je onda bio običaj u Ruskom carstvu, nekoliko sela u Podoljskoj guberniji.

Iste godine umro je Suvorov, njegov učitelj i prijatelj. Knez Bagration je zaklopio oči slavnom vojskovođi.

U vreme mira knez Bagration je bio omiljena ličnost na sanktpeterburškim zabavama, posebno među mlađim oficirima koji su se utrkivali ko će da služi pod njim.

Njegova ženidba je, na neki način, i deo priče o Bagrationu van bojnog polja.

Na sanktpeterburškim balovima godine 1800. bio je, po običaju, u središtu pažnje, uvek okružen radoznalim slušaocima. U to vreme kao suparnik se pojavila sedamnaestogodišnja lepotica, grofica Katarina Skavronska, kćerka bogatih i poznatih roditelja, uvek okružena mnogobrojnim udvaračima.

Već tridesetpetogodišnjak i ne mnogo naočit, knez Bagration privlačio je pažnju, pre svega, svojom vojničkom slavom i aristokratskim krugovima nesvojstvenom iskrenošću u ophođenju. Grofica Skavronska odlučila je da stvar uzme u svoje ruke. Prva mu je prišla i smetenom knezu rekla da hrabrom generalu ne priliči da izbegava nejaku ženu. I Bagration je prvi put osetio ljubav.

U priču se, međutim, umešala porodica Skavronski. Njihova mezimica može da pođe samo za nekog ko odgovara njenom poreklu i bogatstvu, a cela Rusija je, tvrdili su brižni roditelji, bila upoznata s novčanim teškoćama generala i kneza Bagrationa.

I verovatno od ženidbe kneza Bagrationa groficom Skavronskom ne bi bilo ništa da cela priča nije stigla do cara Pavla I. On je, jednostavno, roditelje Skavronske obavestio da očekuje poziv na venčanje njihove kćeri i njegovog generala. I, 2. septembra 1800. godine u dvorskoj crkvi Gačinskog dvorca grofica Katarina Skavronska postala je kneginja Bagration.

Brak je bio prilično buran. Knez je ratovao, a kneginja krstarila Evropom, neprekidno tražeći još novca. Nikada se nisu zvanično razveli, ali su veoma kratko živeli zajedno.

Bagration se i zbog toga najbolje osećao na bojnom polju i na obuci vojnika. Neprestano se trudeći da svoje jedinice ne sprema za paradu nego za borbu, uspeo je da oficirima zabrani uobičajeno nošenje perika i obavezno puderisanje pre boja.

Teško je i samo pobrojati bitke u kojima je Petar Bagration igrao važnu, ako ne i najvažniju ulogu. U borbama sa Francuzima u Austriji, 1805, uspeo je da suzbije napad znatno brojnije armije Napoleonovog zeta, maršala Mira, kod Šengrabena. Knez Bagration je stekao viši čin general-lajtnanta. Drugog decembra 1805. bio je kod Austerlica sa Kutuzovim, istakao se u bici kod Projsiš Ajlaua, te Fridlanda. U istoriji je ostao upamćen njegov takozvani "ledeni pohod" preko zaleđenog Botinskog jezera kada je, u rusko-švedskom ratu 1808-1809, osvojio Alandska ostrva.

Učestvovao je u rusko-turskom ratu 1806-1812. Kao komandant Dunavske armije, predvodio je vojnu kampanju protiv Turaka na donjem toku Dunava i na Balkanu. Sa svojom armijom je u avgustu 1809. uspešno prešao Dunav i osvojio veći deo Dobrudže, koja je tada bila deo Osmanskog carstva.

Knez Bagration je počeo opsedati grad Silistriju, ali je odustao od opsade kada je na njega krenula znatno brojnija turska vojska. Tada se povukao sa Balkana, preko Dunava u Besarabiju. Bio je unapređen u pešadijskog generala.

Za vreme ruskog Otadžbinskog rata protiv Napoleona, 1812, knez Bagration je komandovao ruskom Drugom armijom, kojom se uspešno povlačio. Posebno se istakao u bici kod Borodina 7. septembra 1812, u kojoj je komandovao levim krilom ruske vojske.

Francuski napad je počeo u pet sati izjutra. Napoleon je najveći deo snaga bacio upravo na levo krilo ruske armije, ono koje je bilo najranjivije. Na kneza Bagrationa sručile su se snage maršala Mira, Neja i Davua. Prve napade odbila je ruska artiljerija i brza puščana paljba. Maršal Davu je pao, ranjen u glavu, ali nije poginuo, dok je konj pod njim ubijen. Već kod tog prvog juriša na Bagrationove strelaste rovove, neku vrstu improvizovanih šančeva, stradalo je nekoliko francuskih generala i komandanata pukova.

U sedam sati Napoleon je naredio da se 150 topova okrene prema liniji koju je držao Bagration. Uzalud. Otpor nije jenjavao. Maršali su od francuskog vojskovođe tražili novo pojačanje. Bagration je čvrsto odlučio da ove rovove nikako ne preda, bilo je jasno da će ili i on sam poginuti ili rovovi neće biti zauzeti. Oko 11 sati 400 topova, više od dve trećine celokupne artiljerije, zasulo je granatama rovove Bagrationa. Bila je to priprema za još jedan juriš.

Bagration je jasno osetio da Francuzi spremaju odlučujući napad, stoga je on krenuo u kontranapad koji su Francuzi zaustavili. Onda su oni navalili. Grenadiri 57. puka su, s puškama na gotovs, ne pucajući, jurili na rovove. Nisu pucali da ne bi gubili vreme, a dok su ih ruski meci kosili, Bagration je krenuo opet na Francuze.

Tuča karteča iz francuske baterije prosula se po braniocima ruskih rovova. Jedno od tih zrna pogodilo je Bagrationa i zdrobilo mu butnu kost. Ćuteći da ne bi uznemirio svoje vojnike, dok je krv liptala iz rane, general - knez samo je skliznuo sa konja. Uspeli su da ga pridrže i polože na zemlju. Sva uniforma i sve rublje na njemu bili su krvavi, sa jedne noge skinuta mu je čizma, glava je bila uprskana krvlju i iznad kolena videla se velika rana. Lice mu je bilo oprljeno barutom, bledo, ali spokojno. Zatim su ga odneli.

Ono čega se pribojavao i zbog čega je jedno vreme nadjačavao užasni bol, dogodilo se. Začas se pronela vest da je poginuo i unela paniku. Oko podne, pošto su odneli teško ranjenog Bagrationa, Druga armija - celo levo krilo koje je bilo pod njegovim zapovedništvom - bila je u takvom stanju da su njeni delovi tek na puškomet od mesta bitke mogli da se dovedu u red.

General pešadije knez Petar Bagration je, sedamnaest dana posle ranjavanja, 24. septembra 1812. u selu Sima umro od gangrene ne dozvoljavajući lekarima da mu amputiraju nogu.

Bitka kod Borodina bila mu je sto pedeseta po redu, a sve za četrdeset sedam godina života.





Komentara (0) Ostavite Vaš komentar Objavite novost

NOVOSTI IZ RUBRIKE

Američka pomoć neće biti dovoljna da zaustavi ruske snage, izjavio je Dmitrij Kuleba


Zamenik ministra odbrane Timur Ivanov je godinama pod sumnjom, navode mediji

Predsednik Ebrahim Raisi uputio je oštro upozorenje zapadnom Jerusalimu


Ministar spoljnih poslova Dmitro Kuleba objasnio je da ukrajinski konzolati više neće služiti borbenim muškarcima koji borave u inostranstvu

Estonski ministar unutrašnjih poslova Lauri Laanemets je ranije takođe predložio da se Ruska pravoslavna crkva označi kao teroristička organizacija


Ruski ministar odbrane Sergej Šojgu podelio je najnovije procene kijevskih žrtava na bojnom polju


Ostale novosti iz rubrike »