BitLab hosting
Početna stranica > Novosti

Ivo Andrić u Berlinu

27.02.2016. god.
Tihi čovek u oku uragana


„Jer šta su drugo današnje pobede nego sutrašnji porazi?... Sve je to samo kratak ružan san taj govor o pobedama. Nema poraza ni pobeda nego uvek i svuda, kod poraženih jednako kao i kod pobednika napaćen i ponižen čovek.”
(Ivo Andrić, u „Nemirima”)

Mrak je već postajao gust te večeri 1. juna 1941. godine u trenutku kada su zaškripale kočnice specijalnog voza koji je ušao u Beogradsku železničku stanicu. Naokolo su se nazirali obrisi ruševina preostalih od aprilskog bombardovanja. Kroz paru koju je ispuštala još zadihana lokomotiva promaljale su se tamne prilike putnika s punim rukama kofera, porodice s decom, nosači sa zavežljajima. Vagone koji su dovezli deportovane jugoslovenske diplomate odmah su okružili vojnici sa znakom svastike. Pripadnici Gestapoa već na peronu razdvajali su i odvodili neke putnike.  

Andrić, vođa grupe interniranih jugoslovenskih diplomata, donedavno poslanik u Berlinu, diplomata zemlje koje više nije bilo, i dalje nije mogao da se pomeri iz kupea. Sa spuštanjem mraka kao da mu je teret na grudima i na duši postajao toliko težak da je jedva disao.

„U najgorim svojim časovima nalazio sam neobičnu i neočekivanu utehu u tome što sam zamišljao jedan drugi život, isti kao moj... ali prav, svetao, čist... život koji počinje sa blagoslovom i gubi se u visinama i gasi u svetlosti...”

Za trenutak mu bi lakše. Ruke mu se pomeriše i noge počeše da slede njegove naredbe. Bivši poslanik Andrić siđe iz voza. Raspitivao se o kolegama koje je odveo Gestapo. Neke od njih više nikada neće videti.

Otmen i čestit

„Nemci i Nemačka! To je najveća muka moga života, slom koji može značiti u čovekovoj sudbini ili prekretnicu ili smrt... što sam ja lično propatio od Nemaca i zbog Nemaca!”, napisaće jednom, mnogo godina kasnije Andrić sećajući se dana koji su bili istovremeno vrhunac, najdramatičnije razdoblje i kraj njegove diplomatske karijere.

Od februara 1921. godine, kada je upućen u Rim, u poslanstvo Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca u Vatikanu, pa do aprila 1941. godine, skoro tačno dve decenije trajaće Andrićeva diplomatska karijera, od položaja do položaja, u skoro stalnom napredovanju. Bio je vicekonzul u Rimu, Bukureštu (1921), Trstu (1922), Gracu (1923), Marseju (1924), Parizu (1928), zatim sekretar poslanstva u Madridu (1928), Briselu (1929), Ženevi (1930). Na svakom mestu šefovi su ga pohvaljivali i preporučivali.



 Ivo Andrić nakon predaje akreditiva Adolfu Hitleru, 19. aprila 1939. godine

„Marljiv u službi, primeran... retka inteligencija, otmeno vaspitanje, čestit karakter... plemenit i osetljiv čovek... samodisciplinovan, uzdržljiv, distanciran... zatvoren u sebe, suzdržanih reakcija...”, samo su neke od osobina koje su šefovi i kolege davali tom mladom diplomati čiji je stil pisanja osvajao a pronicljivost pred ljudima i događajima plenila.

U martu 1933. godine Andrić je iz Ženeve premešten u Ministarstvo inostranih poslova gde je dobio zvanje savetnika. Dve godine kasnije postavljen je na jedan od najvažnijih položaja u ministarstvu – za načelnika Političkog odeljenja. Bila je to odluka predsednika Vlade i ministra inostranih poslova Milana Stojadinovića koji je odigrao odlučujuću ulogu u Andrićevom napredovanju. Novembra 1937. godine, na predlog Stojadinovića, Andrić je postavljen za njegovog zamenika, to jest pomoćnika ministra inostranih poslova. U memoarima „Ni rat ni pakt” Stojadinović je zapisao: „Andrića sam veoma cenio i polagao na njegovo mišljenje u svim važnijim pitanjima. On je bio Srbin katoličke vere iz Bosne, književnik, pametan i odmeren u mišljenju. Diplomatske note koje bi on po mojim uputstvima oblikovao, bilo je pravo zadovoljstvo čitati.”

Tečan nemački

Sredinom tridesetih godina 20. veka, nakon dolaska Hitlera na vlast, naglo se menjala evropska politička scena. Jugoslavija je pod upravom kneza Pavla Karađorđevića nastojala da se prilagodi novim uslovima proklamujući neutralnost. „Nemačka aždaja se ustremila na nas”, rekao je jednom prilikom Stojadinović svome pomoćniku, „moramo nastojati da je otklonimo od naše zemlje. Neka ide na drugu stranu... Nemci su teški kao prijatelji a opasni kao protivnici...”




Andrić je bio diskretni i delotvorni izvršilac zamisli jugoslovenskog namesnika kneza Pavla i njegovog ministra inostranih poslova. Jedan bivši kolega zapisao je da se Andrić kao drugi čovek ministarstva pokazao kao „tihi, meki, prilagodljiv činovnik” obuzet beletristikom i kome je „najvažnije bilo da se ne zameri kolegama”.

Kako je jednom Andrić zapisao u svojim razmišljanjima, „u diplomatskoj službi prilike prisile većinu ljudi da moraju pre ili posle da istupe samostalno i da pokažu kakvi su i šta umeju”. On je kao pomoćnik ministra igrao značajnu ulogu u zaključenju „ugovora o večnom prijateljstvu” sa Bugarskom (januar 1937) i u pregovorima sa Musolinijevom Italijom koji su doveli do zaključenja Beogradskog ugovora o prijateljstvu (mart 1937) kojim je za određeno vreme otklonjena opasnost od napada Italije. Andrićeva uloga „sive eminencije” Ministarstva inostranih poslova završila se onda kada je pala Stojadinovićeva vlada (februar 1939) i kada je na mesto ministra bio postavljen dotadašnji poslanik u Berlinu – Aleksandar Cincar-Marković.

Da bi donekle ublažila nepovoljan utisak na Nemačku zbog smene pronemačkog premijera, nova vlada je njegovog saradnika Andrića postavila za „opunomoćenog ministra i izvanrednog poslanika” u Berlinu. U svojoj preporuci da se odobri diplomatski agreman za jugoslovenskog poslanika, Fon Heren, nemački poslanik u Beogradu napisao je:

„Govori tečno nemački... uvek je smatran jednim od politički najsposobnijih rukovodilaca u diplomatskoj službi Jugoslavije. Za vreme svog dugog delovanja u ministarstvu Andrić je... u svim pregovorima pokazivao temeljno razumevanje... nemačke politike...”


Mir u promilima

Novi poslanik stupio je na dužnost u Berlinu 10. aprila 1939. godine. Poslanstvo je bila jedna od najvećih jugoslovenskih misija. Brojalo je 15 službenika. Već nakon nekoliko dana novi poslanik našao se pred firerom. Teško je zamisliti dva različitija karaktera nego što su bili nemački vođa i beogradski poslanik i pisac.


  Na paradi u Berlinu, Andrić iza Hitlera i princa Pavla, u junu 1939. godine

„Još od ranog jutra pripremao sam se za ovaj izuzetan doživljaj. Ostani priseban, pokušavao sam sam sebe da smirim, ali kada sam se u pratnji šefa protokola našao pred Hitlerom, počeo sam da gubim prisebnost i gotovo panično zaželeo da se ovaj strogo protokolarni čin što pre završi. Zapazio sam da je Hitler bio možda nešto niži od mene... Da ste me tada zapitali kakve ima oči, ne bih mogao sa sigurnošću da vam kažem: otkrivao sam u njima neku hladnu radoznalost, hladan sjaj čoveka koji više veruje u svoje ideje i predrasude nego u samog sebe.”

Tokom prvih meseci svog mandata, priređuje niz važnih poseta Berlinu tokom kojih su jugoslovenski državnici pokušavali da nađu modus vivendi sa Hitlerom ali da istovremeno ostanu izvan velikog sukoba, odnosno da održe neutralnost zemlje. Ministar Cincar-Marković je aprila 1939. godine posetio Berlin. Nešto kasnije sa Hitlerom je razgovarao i knez Pavle (juna 1939. godine). U tim razgovorima u predvečerje Drugog svetskog rata, Nemci su nastojali bez većeg uspeha da Jugoslovene navedu na neki postupak kojim bi potvrdili približavanje Silama osovine, poput izlaska Jugoslavije iz Društva naroda ili napuštanja Balkanskog pakta. Hitler je bio razočaran, pa i besan nakon tadašnjeg razgovora sa knezom Pavlom od koga je mogao da izvuče tek neodređena obećanja.

Sudari pomućenih svetova


Razvojem ratnih dejstava u Evropi nakon septembra 1939. godine manevarski prostor jugoslovenske diplomatije bivao je sve uži. Evropa je gorela. Nemačka je brzo razorila Poljsku. Naredne godine (aprila 1940) zauzela je Dansku i Norvešku. Juna 1940. godine u blickrigu pobedila je i pokorila Francusku. Italija je sa svoje strane oktobra 1939. godine napala Grčku koja joj je pružila jak otpor. Nemci su počeli dugotrajno bombardovanje Britanije kojoj je pretio opšti napad. Zemlje jugoistočne Evrope, jedna po jedna, svrstavale su se uz sile koje su u tom trenutku izgledale nepobedive.

U izveštajima Andrić je dao tačnu ocenu stanja u Nemačkoj: „Većina Nemaca spremna je da primi najveće žrtve i da postane dobrovoljni saučesnik u najstrašnijim nasiljima i najriskantnijim međunarodnim avanturama... Nemačke mase su i ovoga puta savršeno i poslušno oruđe u rukama vođstva i ceo nemački zaista ogromni napor ostavlja utisak elementarne sile koja... nastoji da pomeri sve ostale narode sa mesta koje oni zauzimaju.” Jugoslovenski poslanik nalazio se u teškim prilikama pokušavajući da ostane neutralan između na smrt zaraćenih neprijatelja. Tihi, umereni diplomata našao se u oku oluje. Svaki njegov korak i reč pratili su nemački špijuni. Svaki njegov izveštaj Beogradu britanski doušnici su dostavljali Londonu.

„To su bili dani kolektivnog ljudskog ludila”, zapisao je Andrić, „kada su se u svesti svakog čoveka sudarali pomućeni svetovi. Zlo je išlo u širinu i dalj, tako da je pretilo da zatrpa svaku svetlost i utehu.”

U Trojni pakt kojim se stvarao novi nacistički poredak u Evropi i svetu i koji su potpisale Sile osovine (Nemačka, Italija i Japan) uključile su se, novembra 1940, Mađarska, Rumunija i Slovačka, a 1. marta 1941. godine i Bugarska. U novim uslovima položaj Jugoslavije i njene spoljne politike morao je da se menja: od politike „neutralnosti”, Jugoslavija je proglasila „blagonaklonu neutralnost” prema Nemačkoj. Jugoslovenski državnici pokušavaju da uvere Nemce da će se suprotstaviti mogućem engleskom prisustvu na Balkanu, nude i nove ugovore o nenapadanju s Nemačkom i Italijom, ali i dalje nastoje da izbegnu potpuno svrstavanje uz nacističku silu...

Međutim, svakim novim događajem i novim ratnim uspehom Hitler je povećavao pregovarački ulog i pritisak na Jugoslaviju.   Kombinovanjem obećanja i skrivenih pretnji hteo je da zemlju Južnih Slovena u potpunosti uklopi u svoj „novi poredak” kako bi se obezbedio od mogućih iznenađenja uoči rata na istoku. Juna 1940. godine Jugoslavija je obnovila diplomatske odnose sa Sovjetskim Savezom nadajući se da će time ojačati međunarodni položaj. Ali u novembru 1940. godine firer je poručio Beogradu: „Vaša prosta neutralnost više nije dovoljna garancija.” Jugoslavija se našla u situaciji „čoveka koji je upao u kavez sa tigrom i nada se najboljem, iako se vreme večere približava”, kako je to slikovito opisao jedan tadašnji britanski posmatrač.


Tajni razgovori

U jednoj Andrićevoj pesmi iz tog doba pesnik je zapisao: „Okužan vazduh grudi steže, Odmora nema budno oko, Sputan živim i teško dišem, Sve me je manje, sve sam niže, Sve je mračnije i sve je teže...” Veze između vlade u Beogradu i Nemačke tokom 1940. godine i početkom 1941. godine bile su pojačane. Međutim, za jugoslovenskog poslanika u Berlinu većina najvažnijih susreta i razgovora bila je obavijena tajnovitošću.


Zgrada našeg poslanstva u Berlinu

Andrić je bio vrlo malo obaveštavan o dešavanjima. Našao se u neugodnom položaju od koga strepi svaki zvanični diplomatski predstavnik: važne poruke razmenjivale su se putem neformalnih veza, susreti na visokom nivou dogovarali su se zaobilaženjem službenih kanala, vrlo važni pregovori dešavali su se bez uključivanja zvaničnog poslanika... Jugoslovenski premijer Dragiša Cvetković krajem 1940. godine i početkom 1941. godine slao je poruke koristeći privatnu osobu koja je uživala nemačko poverenje. Bio je to urednik lista „Vreme” i profašistički nastrojeni novinar (jedno vreme i član Ljotićevog pokreta „Zbor”) Danilo Gregorić. On je novembra 1940. godine lično preneo poruke Cvetkovića nemačkom ministru Fon Ribentropu u kojima su izneseni uslovi pod kojim bi Jugoslavija prišla Silama osovine. Gregorić je u februaru 1941. godine ugovorio tajni sastanak Cvetkovića i Cincar-Markovića sa Hitlerom i Fon Ribentropom. Poslanik u Berlinu je ovakvo delovanje svoje vlade teško primio:

„U poslednjih nekoliko meseci”, pisao je ministru, „desilo se u dva maha da privatne ličnosti iz Beograda dolaze u Berlin i vode razgovore sa ministrom inostranih poslova Rajha... Ovakav način razgovora sa ovdašnjom vladom otežava odnosno onemogućuje položaj ovdašnjeg kraljevskog poslanika...”


Poslednji poslanički dani


U isto to vreme Andrić doživljava još jače udarce na svoj ugled. Novembra 1940. jugoslovenski ministar spoljnih poslova Cincar-Marković tajno posećuje Hitlera i Fon Ribentropa u Bavarskoj (Berhtesgaden). O ovom važnom susretu na kome Hitler iznosi svoje uslove budućih odnosa Andrić saznaje tek naknadno i to od nemačke strane. I dok se nemački pritisak na Jugoslaviju stalno pojačavao, Andrić je zaobiđen i prilikom održavanja narednih susreta na najvišem nivou.

Februara 1941. godine u Salcburg na noge Hitleru dolaze Cvetković i Cincar-Marković. Firerove poruke i pretnje su sve konkretnije: „Jugoslavija od sada mora zauzeti jasan stav prema novom poretku.” U svom izveštaju vladi, Cvetković zaključuje: „Nama su misli i neposredne namere Hitlera nepoznate... ali jedna stvar je van sumnje: silazak Nemaca na jug preko Bugarske znači za nas smrtnu opasnost.”


Andrić sa Cincar-Markovićem posle prijema kod Hitlera, u aprilu 1939. godine

Ulaskom nemačkih trupa u Bugarsku početkom marta 1941. godine Jugoslavija je praktično bila opkoljena. Knez Pavle je posle dugog oklevanja rešio da prihvati Hitlerov poziv da ga poseti. I ovaj ključni tajni susret u Hitlerovoj planinskoj rezidenciji Berghof održan 4. i 5. marta 1941. godine protekao je bez prisustva i učešća jugoslovenskog poslanika. Pavlov teški razgovor sa Hitlerom trajao je pet sati. Hitler je ukazivao da želi da ima jasnu situaciju na Balkanu i navaljivao da se Jugoslavija konačno priključi Trojnom paktu. Isticao je da Nemačka nema teritorijalnih želja na Balkanu, da ne traži da Jugoslavija preuzme vojne obaveze niti da nemačke trupe prelaze preko jugoslovenske zemlje.

Knez Pavle je, ipak, izbegao konačan odgovor. Rekao je da mora prethodno da se konsultuje se ostalim jugoslovenskim političarima i vratio se neodlučan u Beograd. Dobio je izveštaj jugoslovenskog Generalštaba o tome da bi vojska mogla da pruža otpor verovatno samo nekoliko nedelja u slučaju nemačkog napada.

I dok su se smenjivale sednice Krunskog saveta na kojima se donosila konačna odluka i nemački ultimatumi Beogradu, jugoslovenski poslanik u Berlinu, pun nezadovoljstva i gorčine, slao je pisma u kojima je nudio ostavku. U pismu od 26. februara 1941 on piše: „...Ne želim da zauzimam jedan položaj pod uslovima koji su u protivnosti kako sa mojim pogledima na službu tako i sa mojim shvatanjem ličnog dostojanstva.” U novoj ponudi ostavke od 20. marta 1941. godine Andrić ističe: „...Danas mi u prvom redu službeni a zatim i lični mnogobrojni i imperativni razlozi nalažu da zamolim da budem ove dužnosti oslobođen i što pre povučem sa sadašnjeg položaja...”

Kao na sprovodu

Tako je najviši uspon u diplomatskoj karijeri Ive Andrića bio na neki način i njegov najveći lični neuspeh. Ali, pokazaće se brzo da će igrom sudbine i velikih istorijskih zbivanja ovaj lični „poraz” retrospektivno na neki način postati srećna okolnost po našeg velikog pisca. Naime, u kasnijim vremenima nakon državnog udara i rata niko neće moći da mu prebaci da je pružio doprinos ili imao neku ličnu ulogu u odluci o pristupanju Jugoslavije nacističkoj koaliciji. Istoričar Andrej Mitrović Andrićevu misiju u Berlinu tumači na sledeći način: on bio tamo ne da bi pregovarao, već da bi „zamajavao obaveštajne službe”, dok se prava spoljna politika vodila u Beogradu preko ministra Cincar-Markovića. Andrićevo zastupanje interesa zemlje svodilo se na „fingiranje protivnika”.

Andrić je ipak bio pozvan u Beč da u službenom svojstvu prisustvuje istorijskom činu potpisivanja ugovora o pristupanju Jugoslavije Trojnom paktu. Tog 25. marta 1941. godine atmosfera u jugoslovenskoj sedmočlanoj delegaciji bila je „kao na sprovodu”, naveo je nemački ministar Ribentrop. „Andrić je izgledao vrlo neraspoložen u Beču”, zapisao je jedan savremenik. „Glavni, gotovo jedini cilj spoljne politike Jugoslavije bio je i ostaje da se jugoslovenskom narodu obezbedi mir...”, izjavio je u svom govoru predsednik vlade Dragiša Cvetković prilikom potpisivanja Pakta. Kada se vratio u Beograd, Cvetković je rekao: „Sada je sve u redu.” Ali ništa više neće biti u redu – i to veoma dugo. Neomiljena i slaba Cvetkovićeva vlada oborena je već sledećeg dana.

Šta je sam Andrić o celom tom dramatičnom razdoblju za Jugoslaviju i za njene narode, raspolućene između pakta, puča i rata razmišljao? Možda je najbolji odgovor dat u ovoj njegovoj misli:

„Potpuno je pogrešno shvatanje koje nam je ostalo kao rđavo nasleđe prošlosti da između sile i pokoravanja sili nema srednjeg puta i da u odnosu sa inostranstvom valja izabrati jedno od to dvoje. U odnosu sa inostranstvom izvesno je da ni jedno ni drugo ne valja i da između sile i pokornosti vode mnogi putevi, i upravo to su putevi dostojanstva i uspeha.”


Zlo u širinu i udalj

Nakon vojnog udara od 27. marta u Beogradu nastupili su dramatični dani. Andrić je 2. aprila otputovao u Beograd da bi dobio uputstva od novopostavljenog ministra inostranih poslova, iskusnog Momčila Ninčića. Vratio se odmah u Berlin s notom kojom bi obavestio nemačko rukovodstvo da je nova Vlada „spremna da ponudi bilo kakav ustupak koji se ne kosi s nacionalnom čašću”. Ali više ni Fon Ribentrop ni njegov zamenik nisu hteli da ga prime. Razbesneli Hitler doneo je neopozivu odluku: Jugoslaviju treba uništiti i raskomadati.



Andrićev saradnik, vojni ataše u Berlinu Vladimir Vauhnik već 28. marta dobio je obaveštenje da je odluka doneta. Dan kasnije saznao je i tačan datum napada. Jugoslovenski generalštab, međutim, sumnjao je u pouzdanost ovih podataka. Andrić je 4. aprila 1941. godine poslao poslednju depešu za Beograd u kojoj je najavljivao dramatične događaje:

„U ovdašnjem diplomatskom koru čuje se mišljenje da Nemci... ubrzano spremaju povod za eventualni napad protiv Jugoslavije...” Sledećeg dana pozvan je u protokol kako bi mu bio vraćen diplomatski pasoš. Njegova misija bila je završena.

Posle napada 6. aprila 1941. Andrić je sa dvesta i jednim članom jugoslovenskih diplomatskih misija i njihovih porodica iz Nemačke, Francuske, Holandije i Belgije deportovan u Konstanc, a onda u Bed Šahen, na nemačko-švajcarskoj granici, uz najavu da će biti prebačeni u Švajcarsku. Međutim, diplomate nikada nisu stigle na neutralnu teritoriju. Nemci su, kršeći međunarodne ugovore i uprkos Andrićevim protestima, celu grupu vratile u okupirani Beograd.

 Jedino je samom poslaniku bilo ponuđeno da pređe u Švajcarsku, ali on je to odbio izjavljujući da će podeliti sudbinu svojih kolega. Nakon dolaska u Beograd, Gestapo je uhapsio jedanaest diplomata iz ove grupe od kojih je šest poslato u koncentracione logore iz kojih se neki neće vratiti. Andrić se penzionisao odmah nakon povratka u Beograd.

Tokom rata živeo je povučeno. Nije odobravao objavljivanje svojih dela. Više nikada neće pisati diplomatske depeše. Umesto toga, pisaće romane.

Autor:  Duško Lopandić,
Zabavnik

 



  • Izvor
  • / vostok.rs


Komentara (0) Ostavite Vaš komentar Objavite novost

NOVOSTI IZ RUBRIKE

Intenzitet insistiranja na nevinosti Ukrajine je neobičan, izjavio je ruski ministar spoljnih poslova


„Suparnički odnos“ Vašingtona sa Rusijom sprečio je potpuno obelodanjivanje onoga što je znao, rekli su izvori listu

Ali uprkos neviđenim vojnim merama koje su kolektivno preduzele zapadne zemlje, ništa im nije pošlo za rukom! Jer tvrda vera srbskog naroda, njegova nepokolebljiva vernost Hristu i Crkvi, kao...


Napadačima na Crocus Citi Hall iz Ukrajine su prebačene velike sume novca, saopštio je ruski istražni komitet.


Neki ruski poslanici pozvali su na ponovno uvođenje smrtne kazne


Ostale novosti iz rubrike »