BitLab hosting
Početna stranica > Novosti
Branko Rakočević
JA SAM ISTORIČAR DUŠE: SVI MI ZAJEDNO PIŠEMO KNJIGU VREMENA

Odlomak iz knjige „Rat nije ženskog roda“ Svetalne Aleksijevič, ovogodišnje dobitnice Nobelove nagrade za književnost

Odlomak iz knjige  „Rat nije ženskog roda“  Svetalne Aleksijevič,  ovogodišnje dobitnice Nobelove  nagrade za književnost
03.11.2015. god.

. Ja  gradim hramove od  naših osećanja. Od naših želja i razočarenja. Od naših maštanja.

. Čovek je prošao put od anđela do zveri

. Sećanje je  stvaralaštvo

. Stradanje opravdava naš teški i neskladni život

. Za nas je bol umetnost

. Ja sam istoričar duše.  S jedne strane istražujem  konkretnog   čoveka  koji živi u konkretnom vremenu  i učestvuje u konkretnim događajima,  a s druge starne želim u njemu da razgledam  večnog čoveka

. Vibraciju večnosti. Ono što je u čoveku oduvek

. Mi smo sve vreme ratovali ili smo se spreamli za rat

. Svi mi zajedno pišemo knjigu vremena

. Pišem ne o ratu,  nego o čoveku u ratu

. Rat je prevashodno intimno preživljavanje. I to tako beskonačno kao čovekov život.

. U školi su nas učili da volimo smrt. Pisali smo sastave o tome  kako želimo da umremo u ime...

. Da postavim pitanje Dostojevskog: koliko ima čoveka u čoveku  i kako tog čoveka u sebi zaštiti

. Zlo je primamljivije od dobra

. Nemoguće je približiti se stvarnosti licem u lice. Između nas i stvarnosti su osećanja

. Bez misli o smrti u čoveku se ništa ne može razabrati

Žene u vojsci kao masovna pojava

Samo  na osnovu mobilizacije Lenjinskog komsomola u armiju je bilo upućeno  više od 500 hiljada devojka,  od kojih 200 hiljada komsomolki.  Oko 70 procenata svih devojaka   koje je uputio komsomol  borilo  se  u aktivnoj armiji.  Ukupno je u godinama rata u  različitim rodovima Crvene armije  na frontu  služilo  oko  800 hiljada žena. Partizanski pokret je  dobio opštenarodnu podršku.

„Samo u Belorusiji u partizanskim odredima  bilo je oko 60 hiljada  sovjetskih patriota“.

Svaki četvrti  stanovnik Belarusije poginuo je od fašista.

Iz razgovora sa istoričarem:

-Kad se prvi put u istoriji žena pojavila u vojsci? 


-Već u četvrtom veku pre nove ere u Atini i Sparti  u grčkoj vojsci su se borile i žene. Posle su one učestvovale i u pohodima Aleksandra Makedonskog.

Ruski istoričar Aleksander Karamzin pisao je o našim precima:


„Slovenke su išle ponekad u rat sa  očevima i muževima ne bojeći se smrti:  tako  su pri opsadi  Konstatinopolja  626 godine  Grci među ubijenim Slovenima  našli mnogo ženskih  tela.  Majka,  vaspitavajući decu,  pripremala ih je da budu ratnici.“

-A u novije vreme? 


-Najpre su u Engleskoj od  1560-1650 počeli da formiarju vojne bolnice u kojima su  služile žene-vojnici.

-A šta se događalo u HH veku? 

-Početak veka.  U  Prvom svetskom ratu u Engleskoj su  žene već uzimali u  Kraljevske vojno-vazdušne snage, bio je formiran Kraljevski pomoćni korpus i ženski legion autotransporta  jačine od 100 hiljada  pripadnica.

U Rusiji,   Francuskoj,  Nemačkoj su takođe mnoge žene  služile  u vojnim bolnicama i sanitarnim vozovima.

A u  Drugom svetskom ratu  smo svedoci  ženskog vojnog fenomena. Žene su u mnogim zemljama sveta služile u svim rodovima vojske:  u engleskoj amrimiji-220 hiljada,  u američkoj 450-500 hiljada,  u nemačkoj 500 hiljada.

U sovjetskoj armiji  se borilo  oko milion žena

U sovjetskoj armiji je vojevalo oko milion žena.  One su savlaadle sve vojne spscijalnosti,  među njima i one koje se smatarju specifično „muškim“. Čak su se javili neki jezički probemi:  reči „tenksita“,  „pešadinac“, „automatiačr“, do  tog vremena nisu imale  ženski gramatički rod,  pošto tu vojnu specijalnost  do tada nikad nisu obavljlae žene.  Ženske reći za te speciajlnsti su nastajale na frontu,  u bitkama.

Deca pobede.  Deca pobednika


Pišem knjigu o ratu...

Ja koja nisam volela  da čitm  knjige  sa ratnom tematikom, iako je u mom detinjstvu i mladosti   to bila omiljena lektira. Mojim  vrsnicima. I to nije bilo ništa čudno-mi smo bili  deca Pobede. Deca pobednika.

Šta je što  sam najpre zapamtila o ratu?  Svoju dečju tugu među nerazumljivim i strašljivim rečima. Rat su spomiljali svugde:  u školi i u kući,  na svadbama i krštenjima, na slavama i na sahranama. Čak i u dečjim razgovorima.

Dečak iz  komšiluka me je jednom upitao: „A šta ti ljudi rade pod zemljom?   Posle  rata ih je tamo više nego  na zemlji?“

I mi,  deca,  takođe smo želeli da odgonetnemo tajnu rata.

Tada sam i počela da razmišljam o smrti...  I više nikad nisam prestala da mislim o njoj,  ona je za mene  postala  najveća  tajna života.

Svuda su hodale samo senke

Za sve nas je počiljalo u  tom strašnom i tajanstvenom svetu.  Iz naše porodice ukrajinski deda,  mamin otac,  je poginuo  na frontu,   pokopan   negde u Mađarskoj,  a beloruska baka,  tatina majka,  umrla je od tifusa u partizanima,  dva njena sina su  služila vojsku  i propala bez  traga  prvih meseci rata, od njih trojice vratio se samo jedan. Moj otac. Tako je bilo u svakom domu. Kod svih.  Moralo se misliti o smrti.   Svuda su hodale senke...

Seoska deca su još  dugo  igrala „Nemaca“  i „Rusa“. Uzvikivala su nemačke reči: „Hende hoh! “ „Curik! “, „Hitler kaput! “.

Mi nismo znali za  svet  bez rata, svet rata je bio jedini  svet  koji nam je bio poznat,  a ljudi rata jednini poznati  ljudi. Ja ni sada ne znam za neki drugi svet i druge ljude.  A jesu li oni nekad postojali?...


Selo moga detinjstva je bilo žensko. Bablje


Selo moga detinjstva je bilo žensko.  Bablje. Muških glasova se ne sećam. Tako je kod mene i ostalo: o ratu su pričale žene. Plaču.  Pevaju  kao da plaču.

U školskoj biblioteci polovina knjiga bila je o ratu. I u seoskoj,  i rejonskoj gde je otac često navraćao da pozajmljuje knjige.  Sad ja znam odgvor i zašto.  Da li je to bilo slučajno?   Mi smo sve vreme ratovali ili smo se spremali za rat.  Sećali se vremena kad smo ratovali.  Nikad nismo ni živeli drugačije,  verovatno nismo ni umeli. Nismo mogli ni pretpostaviti  kako se može dugačije živeti,  o tome ćemo nekad morati dugo da učimo.

U školi su nas učili da volimo smrt.  Pisali smo sastave o tome kako  želimo da umremo u ime...  Maštali...

A  na ulici su se čuli glasovi o nečemu drugom. Mamili nas sve više.

Realnot me je plašila i potiskivala

A ja sam dugo bila knjižni čovek koga je realnost plašila i pritiskala. Zbog nepoznavanja života javila se neustrašivost.  Danas razmišljam:  da sam bila realnija,  zar bih mogla dospeti u takvo beznađe.  Zbog čega se sve to dešaavlo- zbog neznanja?   Ili od osećanja  pravog puta.  Osećanje pravg puta  postoji....

Dzgo sam tražila...  Kojim  rečima da prenesem ono što  slušam?   Tragala sam za žanrom  koji bi odgovarao onom kako ja vidim svet,  kako je  usmeren moj pogled,  moj sluh.

Mi smo potpuno pod vlašću „muških“ predstava o životu

Jednom mi je dospela u ruke knjiga „Ja-iz plamenog sela“, zatim dela A. Adamoviča,   J. Brila,  V.  Kolesnika.  Takve potresne trenutke sam doživela samo  još jednom čitajući Dostojevskog.  A ovde je i neobična forma: roman je sastavljen od glasova samog života,  od onog što sam slušala u životu,  od onog što se danas može čuti na ulici,   u kući,  u kafani,  u trolejbusu. 

I tako,  krug se zatvorio.  Našla sam ono što sam tražila. Predosećala.  Ales Adamovič je postao moj učitelj.  Dve godine  se nisam   toliko susretala i zapisivala,  koliko sam razmišljala. Čitala.  O čemu će biti moja knjga?   Zar još jedna knjiga o ratu?... 

Čemu to?   Već je  prošlo hiljade ratova,  velikih i malih,  poznatih i nepoznatih.  A knjiga o njima napisanih još je više...  Pa ipak... 

Pisali su ih muškarci o muškarcima,  to se videlo već na prvi mah.  Sve što nam je pozanto o ratovima,  saznali smo od  „muškog glasa“.  Mi smo potpuno  pod vlašću  „muških“  predstava  i „muških“ osećanja rata, „muških“  reči. A žene ćute. Niko osim mene  se nije   raspitivao kod svoje babuške,  kod svoje mame.  Ćute čak i one koje su bile  na frontu.  Ako odjednom počnu  da govore, onda ne pričaju o svom ratu,  nego o tuđem.  Drugom.

Postrojavaju  se pod muški kanon.  I jedino kod kuće ili kad  se rasplaču u krugu  drugarica sa fronata  one se sećaju rata (a to sam u svojim novinarskim putovanjima iamala priliku  ne jednom da slušam) od nekoga ko mi je bio potpuno nepoznata osoba.

Kao  u detinjstvu,  opet sam bila potresena.  U njihovim pričama su mi se ukazivali čudesni nagoveštaji tajanstvenosti... Kada žene o tome  govore,  u njihovim pričama nema ili skoro da nema ničega od onog što smo mi navikli da   čitamo  i slušamo: kako su jedni ljudi herojski ubijali druge i pobedili.  Ili su bili poraženi. Kakva je bila tehnika, kakvi generali. Ženski razgovri su drugačiji i o drugome. 

„Ženski“ rat ima svoje boje,  svoje mirise,  svoje osvetljenje

„Žesnki“  rat ima svoje boje,  svoje mirise,  svoje ovetljenje,  svoje prostranstvo osećanja. Svoje reči.  Tamo nema heroja i neverovatnih podviga,  tamo su prosto ljudi, koji  obavljaju   nečovečanske čovečje poslove.  I stradaju tamo ne samo  oni (ljudi),  nego i zemlja,  ptice,  drveća. Sve što živi zajedno s nama na zemlji.  Stradaju oni bez reči,  što je još strašnije...

Ali zašto?  - ne jednom sam  se pitala u sebi. Zašto prostojavši i zauzevši svoje mesto  ponekad i u apsolutno muškom  svetu,  žene nisu  zaštitile svoju istoriju?   Svoje reči i svoja osećanja?   Zašto nisu verovale same sebi?  Od nas je skriven celi svet. NJhov rat je ostajao nepoznat...

Hoću da napišem istoriju tog rata. Žensku istoriju.

..............................................................................................................................................................................................................................................................

Iz prvih zapisa...

Začuđujuće: vojna profesija tih žena je - sanitarni instruktor,  snajperista,  puškomitraljezac, komandir streljačkog odeljenja,  inženjerac; a sad su žene knjigovođe,  turistički vodiči, laborantkinje,  učiteljice...  Nepodudarnost uloga tamo i ovde.  Pričaju kao da divane o  ne o sebi, nego o nekim tamo  drugim devojkama.

Danas se same sebi dive. I na moje oči se „očelovečuje“  istorija,  počinje da liči na običan život. Javlja se druga svest.

Čovek je prošao  put od anđela do zveri. Sećanje je stvaralaštvo

Susrećemo potresne  naratorke, kod njih nailazimo na stranice koje se mogu takmičiti s najboljim stranicama klasika. Kako bi čovek  tako jasno video sebe ozgo, s neba,  i ozdo-sa zemlje. Prošao je put koji  ka vrhu i put naniže-od anđela do zveri.

Sećanje je novo rađanje prošlosti

Sećanje,  to nije  neko strasno ili ravnodušno prepričavanje iščezle realnosti, nego novo rađanje prošlosti kad  se vreme okreće nazad. Pre svega-to je stvaralaštvo. Pričajući ga,  ljudi,  stvaraju, „pišu“ svoj život. Deševa se da ponešto i „dopisuju“,  „prepisuju“.  Tu treba biti  oprezan.   Na straži. Istovremeno se bilo koji falš postepeno samouništava,  ne mogavši izdržati blizinu  tako obnažene istine. Vurus falša ovde ne može da zaživi. Suviše je visoka temperatura. Najiskreniji su,   kako sam zapazila,  prosti ljudi,  medicinske sestre, kuvarice,  pralje... One,  kako bismo to precizno nazvali,  iz sebe „isporučuju“ reči,  a ne iz novina i pročitnih knjiga.  Ne tuđe reči. Nego samo one  iz svojih sopstvenih  stradanja i preživljavanja.

Osećanja i jezik obrazovanih ljudi, makar koliko to   čudno  izgledalo, češće su podložne  uticaju   vremena. Njegovom opštem šifrovanju. Zaraženi tuđim znanjima. Opštim duhom. Često se mora dugo ići,  kretati se po raznim  krugovima da bi  ti se ukazala prilika da čuješ priču o  „ženskom“  ratu, a ne o   „muškom“: kako su odstupali,  nastupali, na kojem delu fronta... Neophodan je ne jedan susret,  nego mnogo seansi.  Kao pravome portretisti.
 
Dugo  sedim u nepozantoj kući ili stanu,  ponekad i po ceo dan. Pijemo čaj,  služimo se nedavno kupljenim bombonama,  diskutujemo o novonabavnjenim receptima za spremanje jela.  Zajednički razgledamo fotografije  unuka. I tada... 

Kad čovek odstupi od železnobetonskog kanona


Kroz izvesno vreme, nikada ne možeš  tačno znati kroz koje to vreme i zašto baš tada,  odjednom nastupa  onaj dugoželjeni  trenutak, kada čovek odstupa od kanona,  tipskog, železnobetonskog poput naših spomenika, i  ide se k sebi.  Kreće u sebe. Počinje da se seća ne rata, nego svoje mladosti.  Parčeta svog života... Treba zapamtiti taj momenat... Ne propustiti. Ali često nakon dugog dana, ispunjenog rečima i činjenicama, ostaje u sećanju samo jedna  rečenica (ali kakva! ):

„Ja sam tako mala pošla na front,  da sam  u ratu  čak i porasla.“

Nju i ostavljam u svesku s beleškama, iako sam snimila desetine metatra trake na magnetofonu.

Stradanje opravdava naš teški i neskladni život.  Za nas je bol -umetnost

Šta mi pomaže?  Pomaže mi to što smo navikli da živimo zajedno. Skup.  Sabor ljudi. Sve nam je zajedničko- i sreća i suze. Umemo da stradamo i da pričamo o stradanju. Stradanje opravdava naš teški i neskladni život. Za nas je bol-umetnost. Moram priznati da  žene hrabro odlaze na taj put.

.............................................................................................................................................................................................................................................................................

Kako me oni dočekuju? 

Zovu me „devojko“,  „kćerko“,  „dete“,  verovatno da  pripadam njihovom pokoljenju da bi se drugačije odnosili. Spokojno i ravnodušno. Bez radosti i ushićenja koje daruje susret mladosti i starosti. To je veoma važan momenat, da su oni tada bili mladi,  a sad se toga sećaju kad su već ostarili.  Sećaju  se šta je bilo  pre četrdeset godina. Oprezno mi otvaraju svoj svet,  kao da se pravdaju:... „Žao mi je što sam tamo bila...  Što sam sve  to videla... Posle rata sam se udala. Sakrila se  iza muža. Sama se sklonila. I mama je  molila: „Ućuti! Ućuti !  Nemoj da priznaš“.

Ispunila sam svoju dužnost  prema Otadžbini,  ali ja se osećam žalosno  zato što sam tamo bila. Što znam sve to...

A ti si samo devojčica. Meni je tebe žao... “

Preslišavaju se u sebi zvukom svoje duše


Često vidim kako  one sede i preslišavju se u sebi. Zvukom svoje duše. Rastavljaju ga na reči. Tokom dugih godina čovek sahvata da je  ovde  nekad bio život,  a sad se mora smiriti i pripremiti  za  odlazak. Ne treba i prosto je sramota iščeznuti tek tako. Neodgovorno. Na putu. I kad se  čovek  osvrne nazad,  javi mu se želja  ne samo da priča o svom životu, nego i da  dospe do tajne življenja. Da samom sebi odgovri na pitanje: zašto mu se to dešavalo?  On na sve gleda pomalo   tužnim pogledom sa primesama praštanja... Skoro zato... nema  nikave svrhe više obmanjivati  sebe i druge. On je najzad  svestan  da bez misli o smrti   u čoveku  se ne može ništa razabrati. Tajna smrti domiira izand  svega.

Rat je prevashodno itimno  preživljavanje.  I to tako bezkonačno kao i sam čovekov život...

Jednom   je jedna žena (avijatičarka) odbila da se sa mnom sretne. Obavestila me telefinom:

„Ne mogu...  Ne želim da  se sećam.. Bila sam tri godine u ratu...  I tri godine nisam  se osećala kao žena. Moj organizam je omrtveo. Menstruaciju nisam  dobijala,  skoro nikavih ženskih želja nisam imala.  A bila sam  lepotica... Kad me je moj budući muž zaprosio...  To je bilo u Berlinu,  kod Rajhstaga... On je rekao: ’Rat je zvršen. Ostali smo živi. Uspelo  nam je. Udaj se za mene!’ ... Hteal sam da zaplačem.  Da vičem. Da ga udarim. Kako da se udam?  Sada?  Usred svega ovog-udaja. Usred  ove gareži, pocrnih  cigala!  Pogledaj me malo bolje! Pogledaj kako izgledam. Ti najpre od mene stvori ženu: daruj mi cveće,  udvaraj se, govori mi lepe reči. Tako to želim! Tako čekam. Zamalo ga misam udarial. Htela sam da ga udarim... A on je imao jedan obraz opaljen,  užareno crven jedan obraz i ja sam videla:  sve je shvatio,  i suze su mu tekle niz taj obraz. Po još svežim zavojima. Ni sama nisam znala  šta govorim: ’Da,  udaću se za tebe!’

Ali pričati ne mogu.  Nemam snage. To bi trebalo  još jednom preživeti.“...

I ja sam razumela.  To je još jedna stranica,  ili polovina stranice knjige koju pišem.

Tekstovi,  tekstovi.  Svuda tekstovi

Tekstovi,  tekstovi.  Svuda tekstovi. U stanovima,  u seoskim kućama, na ulici,  u vozu...  Slušam...  Sve se više pretvaram u jedno veliko uho sve vreme  načuljeno prema drugom čoveku. Ja „čitam „ glas.

.............................................................................................................................................................................................................................................................................................

Čovek je veći od rata

Zapamćeno je upravo  to gde je on veći od rata. Njime tamo upravlja nešto  je jače od istorije.  Ja hoću da prodrem šire- da pišem istinu o životu i smrti uopšte, a ne samo istinu o ratu.

Da postavim pitanje Dostojevskog: koliko ima čoveka u čoveku i  kako tog  čoveka u sebi zaštiti.

Nesumnjivo je da je zlo sablazno. Ono  se javlja u  više raznolikijih formi nego dobro.

Zlo je primamljivije.

Što više tonem u bekonačni  svet rata,  sve ostalo se potiskuje, postaje običnje nego što ustavri jeste. Grandiozni i poražavajući svet.

Shavatam  sada svu dubinu samoće čoveka koji se otud vratio.  Kado da je stigao s druge planete ili sa onog sveta. On  raspolaže znanjem koje drugi nemaju,  a koje se može steći jedino tamo,  u blizini smrti. Kad  pokuša da nešto prenese rečima, on se katstrofalno  oseća. Čovek naprosto zanemi. On bi da ispriča,  ostali žele da čuju i shvate,  ali sve je uzalud.

Oni su svagda u nekom drugom prostoru,  a ne u onom u kome sam ja.  Okružuje ih neki nevidljivi svet.

 
U razgovru učestvuju najmanje tri čoveka: onaj koji sada govori, onaj  koji je taj čovek  bio u vreme  nastanka dogaađj o kojemu priča,  i ja. 

Moj cilj je da dođem do istine  tih godina. Tih dana.  Bez  mešanja osećanja.

Naravno,  neposredno posle rata čovek bi ispričao drugu priču,  kroz dest,  dvadeset godina  treću, zatim to on salaže u uspomene  gde je potrpao sav svoj život. Celog sebe. To kako je on živeo sih tih godina,  šta je čitao, koga je video,  sreo. Na kraju,  da li je  srećan ili nije. Razgovaram li  s njim nasamo ili u prisustvu još nekog. Važno je i u čijem prisustvu. Porodice? 

Prijatelja-kojih?   Ako su  sa fronta,  onda je to jedna stvar,  a svi ostali-druga.

Dokumneta su živa bića

Dokumneta su živa bića,  ona se menjaju i kolebaju zajedno s nama, iz njih se  stalno nešto novo može sazanati. Beskrajno novo i neophodno upravo sada. U ovom momemntu. Mi tražimo u knjigama (najčešće) poznato-  maleno i  čovečansko, ono nam je ustvari  najinteresantnije i blisko.

Ali, što sam više težila da saznam iz života, na primer Stare Grčke... Istorije Sparte... Htela sam da pročitam o tome ksko su i o čemu tamo ljudi razgovarali u kući. Kako su išli u rat. Kakve reči su govorili poslednjeg dana ili poslednju noć pre rastanka sa svojim voljenim bićem.  Kako su ispraćali vojnike. Kako su ih čekali da se vrate iz rata... I  to ne heroje i vojskovođe,  nego obične momke.

Nemoguće približiti se stvarnosti  licem u lice.  Između nas i stavrnosti su osećanja

Istorija - kroz priču njenog neprimetnog svedoka i učesnika. Da, mene to interesuje, od toga sam j htela da  sastavim  književnost. Ali naratori  nisu samo svedoci, oni su čak najmanje  svedoci, nego akteri i tvorci. Nemoguće se  stvrnosti približiti u potpunosti, licem u lice.  Između nas i realnosti su osećanja. Shvatam da se upravo radi o verzijama,  svko ima svoju verziju, a  od njih,  od njihove ukupne količine i preseka, rađa se slika  vremena i ljudi koji žive u njemu.

Ali ja ne bih htela da o mojoj knjizi kažu: njeni junaci su realni, i ništa više od toga. To je,  uostalom, istorija. Ništa više od istorije.

Svi mi zajedno pišemo knjigu vremena

Pišem ne o ratu,  nego o čoveku u ratu.

Pišem ne istoriju rata,  nego istoriju osećanja.

Ja sam istoričar duše. S jedne strane istražujem konkretnog  čoveka,  koji živi u konkretnom vremenu i učestvuje u konkretnim događajima,  a s druge strane  hoću u njemu da razgledam večnog čoveka. 

Vibraciju večnosti. Ono što je u čoveku oduvek.


Govore mi:  ali uspomene nisu ni istorija,  ni literatura. To je prosto život,  prljav,  neočišćen rukom umetnika. Sirovi materijal govorenja. Koji se svakim danom  njime puni.  Posvuda se javljaju ti zidovi.  Ali zidovi još uek nisu hram!?   Ali,  za mene sve je drukčije...

Upravo tamo,  u toplom čovečjem glasu, u živom odrazu prošlosti,  skrivena je prvobitna radost i obnažen  neotklonjivi tragizam  života. Njegov haos i strast.  Jedinstevnost i neponovljivost. Tamo oni još uvek nisu podvrgnuti nikkvoj obradi. Originalni.    

Ja gradim hramove od naših osećanja... Od naših želja,  razoačarenja. Od naših maštanja.

..........................................................................................................................................................................................................................................................................................................

Još jednom o tome...  Meni je interesantan ne sami događaj,  nego događaj osećanja. Da tako kažem-duša događaja. Za mene su osećanja – realnost.

A istorija?   Ona je na ulici...  U  masi...  Verujem da je  svaki od nas  parče istorije.  Jedan-pola starnice,  drugi-dve-tri.  Svi mi zajedno pišemo knjigu  vremena.  Svaki iznosi svoju istinu. I treba sve to preslišati,  i rastvoriti se u svemu  tome,  i postati sve to. 

I sve to vreme biti  svoj i samobitan. 

Ne iščeznuti.


Prevod i oprema:  Branko Rakočević


                                                                                                                                                   





Komentara (0) Ostavite Vaš komentar Objavite novost

NOVOSTI IZ RUBRIKE

„Suparnički odnos“ Vašingtona sa Rusijom sprečio je potpuno obelodanjivanje onoga što je znao, rekli su izvori listu


Ali uprkos neviđenim vojnim merama koje su kolektivno preduzele zapadne zemlje, ništa im nije pošlo za rukom! Jer tvrda vera srbskog naroda, njegova nepokolebljiva vernost Hristu i Crkvi, kao...

Napadačima na Crocus Citi Hall iz Ukrajine su prebačene velike sume novca, saopštio je ruski istražni komitet.


Neki ruski poslanici pozvali su na ponovno uvođenje smrtne kazne


Neslanje delegacije u SAD bila je „poruka Hamasu“, izjavio je izraelski premijer


Ostale novosti iz rubrike »