Odlomak iz knjige „Rat nije ženskog roda“ Svetalne Aleksijevič, ovogodišnje dobitnice Nobelove nagrade za književnost
. Ja gradim hramove od naših osećanja. Od naših želja i razočarenja. Od naših maštanja.
. Čovek je prošao put od anđela do zveri
. Sećanje je stvaralaštvo
. Stradanje opravdava naš teški i neskladni život
. Za nas je bol umetnost
. Ja sam istoričar duše. S jedne strane istražujem konkretnog čoveka koji živi u konkretnom vremenu i učestvuje u konkretnim događajima, a s druge starne želim u njemu da razgledam večnog čoveka
. Vibraciju večnosti. Ono što je u čoveku oduvek
. Mi smo sve vreme ratovali ili smo se spreamli za rat
. Svi mi zajedno pišemo knjigu vremena
. Pišem ne o ratu, nego o čoveku u ratu
. Rat je prevashodno intimno preživljavanje. I to tako beskonačno kao čovekov život.
. U školi su nas učili da volimo smrt. Pisali smo sastave o tome kako želimo da umremo u ime...
. Da postavim pitanje Dostojevskog: koliko ima čoveka u čoveku i kako tog čoveka u sebi zaštiti
. Zlo je primamljivije od dobra
. Nemoguće je približiti se stvarnosti licem u lice. Između nas i stvarnosti su osećanja
. Bez misli o smrti u čoveku se ništa ne može razabrati
Žene u vojsci kao masovna pojava
Samo na osnovu mobilizacije Lenjinskog komsomola u armiju je bilo upućeno više od 500 hiljada devojka, od kojih 200 hiljada komsomolki. Oko 70 procenata svih devojaka koje je uputio komsomol borilo se u aktivnoj armiji. Ukupno je u godinama rata u različitim rodovima Crvene armije na frontu služilo oko 800 hiljada žena. Partizanski pokret je dobio opštenarodnu podršku.
„Samo u Belorusiji u partizanskim odredima bilo je oko 60 hiljada sovjetskih patriota“.
Svaki četvrti stanovnik Belarusije poginuo je od fašista.
Iz razgovora sa istoričarem:
-Kad se prvi put u istoriji žena pojavila u vojsci?
-Već u četvrtom veku pre nove ere u Atini i Sparti u grčkoj vojsci su se borile i žene. Posle su one učestvovale i u pohodima Aleksandra Makedonskog.
Ruski istoričar Aleksander Karamzin pisao je o našim precima:
„Slovenke su išle ponekad u rat sa očevima i muževima ne bojeći se smrti: tako su pri opsadi Konstatinopolja 626 godine Grci među ubijenim Slovenima našli mnogo ženskih tela. Majka, vaspitavajući decu, pripremala ih je da budu ratnici.“
-A u novije vreme?
-Najpre su u Engleskoj od 1560-1650 počeli da formiarju vojne bolnice u kojima su služile žene-vojnici.
-A šta se događalo u HH veku?
-Početak veka. U Prvom svetskom ratu u Engleskoj su žene već uzimali u Kraljevske vojno-vazdušne snage, bio je formiran Kraljevski pomoćni korpus i ženski legion autotransporta jačine od 100 hiljada pripadnica.
U Rusiji, Francuskoj, Nemačkoj su takođe mnoge žene služile u vojnim bolnicama i sanitarnim vozovima.
A u Drugom svetskom ratu smo svedoci ženskog vojnog fenomena. Žene su u mnogim zemljama sveta služile u svim rodovima vojske: u engleskoj amrimiji-220 hiljada, u američkoj 450-500 hiljada, u nemačkoj 500 hiljada.
U sovjetskoj armiji se borilo oko milion žena
U sovjetskoj armiji je vojevalo oko milion žena. One su savlaadle sve vojne spscijalnosti, među njima i one koje se smatarju specifično „muškim“. Čak su se javili neki jezički probemi: reči „tenksita“, „pešadinac“, „automatiačr“, do tog vremena nisu imale ženski gramatički rod, pošto tu vojnu specijalnost do tada nikad nisu obavljlae žene. Ženske reći za te speciajlnsti su nastajale na frontu, u bitkama.
Deca pobede. Deca pobednika
Pišem knjigu o ratu...
Ja koja nisam volela da čitm knjige sa ratnom tematikom, iako je u mom detinjstvu i mladosti to bila omiljena lektira. Mojim vrsnicima. I to nije bilo ništa čudno-mi smo bili deca Pobede. Deca pobednika.
Šta je što sam najpre zapamtila o ratu? Svoju dečju tugu među nerazumljivim i strašljivim rečima. Rat su spomiljali svugde: u školi i u kući, na svadbama i krštenjima, na slavama i na sahranama. Čak i u dečjim razgovorima.
Dečak iz komšiluka me je jednom upitao: „A šta ti ljudi rade pod zemljom? Posle rata ih je tamo više nego na zemlji?“
I mi, deca, takođe smo želeli da odgonetnemo tajnu rata.
Tada sam i počela da razmišljam o smrti... I više nikad nisam prestala da mislim o njoj, ona je za mene postala najveća tajna života.
Svuda su hodale samo senke
Za sve nas je počiljalo u tom strašnom i tajanstvenom svetu. Iz naše porodice ukrajinski deda, mamin otac, je poginuo na frontu, pokopan negde u Mađarskoj, a beloruska baka, tatina majka, umrla je od tifusa u partizanima, dva njena sina su služila vojsku i propala bez traga prvih meseci rata, od njih trojice vratio se samo jedan. Moj otac. Tako je bilo u svakom domu. Kod svih. Moralo se misliti o smrti. Svuda su hodale senke...
Seoska deca su još dugo igrala „Nemaca“ i „Rusa“. Uzvikivala su nemačke reči: „Hende hoh! “ „Curik! “, „Hitler kaput! “.
Mi nismo znali za svet bez rata, svet rata je bio jedini svet koji nam je bio poznat, a ljudi rata jednini poznati ljudi. Ja ni sada ne znam za neki drugi svet i druge ljude. A jesu li oni nekad postojali?...
Selo moga detinjstva je bilo žensko. Bablje
Selo moga detinjstva je bilo žensko. Bablje. Muških glasova se ne sećam. Tako je kod mene i ostalo: o ratu su pričale žene. Plaču. Pevaju kao da plaču.
U školskoj biblioteci polovina knjiga bila je o ratu. I u seoskoj, i rejonskoj gde je otac često navraćao da pozajmljuje knjige. Sad ja znam odgvor i zašto. Da li je to bilo slučajno? Mi smo sve vreme ratovali ili smo se spremali za rat. Sećali se vremena kad smo ratovali. Nikad nismo ni živeli drugačije, verovatno nismo ni umeli. Nismo mogli ni pretpostaviti kako se može dugačije živeti, o tome ćemo nekad morati dugo da učimo.
U školi su nas učili da volimo smrt. Pisali smo sastave o tome kako želimo da umremo u ime... Maštali...
A na ulici su se čuli glasovi o nečemu drugom. Mamili nas sve više.
Realnot me je plašila i potiskivala
A ja sam dugo bila knjižni čovek koga je realnost plašila i pritiskala. Zbog nepoznavanja života javila se neustrašivost. Danas razmišljam: da sam bila realnija, zar bih mogla dospeti u takvo beznađe. Zbog čega se sve to dešaavlo- zbog neznanja? Ili od osećanja pravog puta. Osećanje pravg puta postoji....
Dzgo sam tražila... Kojim rečima da prenesem ono što slušam? Tragala sam za žanrom koji bi odgovarao onom kako ja vidim svet, kako je usmeren moj pogled, moj sluh.
Mi smo potpuno pod vlašću „muških“ predstava o životu
Jednom mi je dospela u ruke knjiga „Ja-iz plamenog sela“, zatim dela A. Adamoviča, J. Brila, V. Kolesnika. Takve potresne trenutke sam doživela samo još jednom čitajući Dostojevskog. A ovde je i neobična forma: roman je sastavljen od glasova samog života, od onog što sam slušala u životu, od onog što se danas može čuti na ulici, u kući, u kafani, u trolejbusu.
I tako, krug se zatvorio. Našla sam ono što sam tražila. Predosećala. Ales Adamovič je postao moj učitelj. Dve godine se nisam toliko susretala i zapisivala, koliko sam razmišljala. Čitala. O čemu će biti moja knjga? Zar još jedna knjiga o ratu?...
Čemu to? Već je prošlo hiljade ratova, velikih i malih, poznatih i nepoznatih. A knjiga o njima napisanih još je više... Pa ipak...
Pisali su ih muškarci o muškarcima, to se videlo već na prvi mah. Sve što nam je pozanto o ratovima, saznali smo od „muškog glasa“. Mi smo potpuno pod vlašću „muških“ predstava i „muških“ osećanja rata, „muških“ reči. A žene ćute. Niko osim mene se nije raspitivao kod svoje babuške, kod svoje mame. Ćute čak i one koje su bile na frontu. Ako odjednom počnu da govore, onda ne pričaju o svom ratu, nego o tuđem. Drugom.
Postrojavaju se pod muški kanon. I jedino kod kuće ili kad se rasplaču u krugu drugarica sa fronata one se sećaju rata (a to sam u svojim novinarskim putovanjima iamala priliku ne jednom da slušam) od nekoga ko mi je bio potpuno nepoznata osoba.
Kao u detinjstvu, opet sam bila potresena. U njihovim pričama su mi se ukazivali čudesni nagoveštaji tajanstvenosti... Kada žene o tome govore, u njihovim pričama nema ili skoro da nema ničega od onog što smo mi navikli da čitamo i slušamo: kako su jedni ljudi herojski ubijali druge i pobedili. Ili su bili poraženi. Kakva je bila tehnika, kakvi generali. Ženski razgovri su drugačiji i o drugome.
„Ženski“ rat ima svoje boje, svoje mirise, svoje osvetljenje
„Žesnki“ rat ima svoje boje, svoje mirise, svoje ovetljenje, svoje prostranstvo osećanja. Svoje reči. Tamo nema heroja i neverovatnih podviga, tamo su prosto ljudi, koji obavljaju nečovečanske čovečje poslove. I stradaju tamo ne samo oni (ljudi), nego i zemlja, ptice, drveća. Sve što živi zajedno s nama na zemlji. Stradaju oni bez reči, što je još strašnije...
Ali zašto? - ne jednom sam se pitala u sebi. Zašto prostojavši i zauzevši svoje mesto ponekad i u apsolutno muškom svetu, žene nisu zaštitile svoju istoriju? Svoje reči i svoja osećanja? Zašto nisu verovale same sebi? Od nas je skriven celi svet. NJhov rat je ostajao nepoznat...
Hoću da napišem istoriju tog rata. Žensku istoriju.
..............................................................................................................................................................................................................................................................
Iz prvih zapisa...
Začuđujuće: vojna profesija tih žena je - sanitarni instruktor, snajperista, puškomitraljezac, komandir streljačkog odeljenja, inženjerac; a sad su žene knjigovođe, turistički vodiči, laborantkinje, učiteljice... Nepodudarnost uloga tamo i ovde. Pričaju kao da divane o ne o sebi, nego o nekim tamo drugim devojkama.
Danas se same sebi dive. I na moje oči se „očelovečuje“ istorija, počinje da liči na običan život. Javlja se druga svest.
Čovek je prošao put od anđela do zveri. Sećanje je stvaralaštvo
Susrećemo potresne naratorke, kod njih nailazimo na stranice koje se mogu takmičiti s najboljim stranicama klasika. Kako bi čovek tako jasno video sebe ozgo, s neba, i ozdo-sa zemlje. Prošao je put koji ka vrhu i put naniže-od anđela do zveri.
Sećanje je novo rađanje prošlosti
Sećanje, to nije neko strasno ili ravnodušno prepričavanje iščezle realnosti, nego novo rađanje prošlosti kad se vreme okreće nazad. Pre svega-to je stvaralaštvo. Pričajući ga, ljudi, stvaraju, „pišu“ svoj život. Deševa se da ponešto i „dopisuju“, „prepisuju“. Tu treba biti oprezan. Na straži. Istovremeno se bilo koji falš postepeno samouništava, ne mogavši izdržati blizinu tako obnažene istine. Vurus falša ovde ne može da zaživi. Suviše je visoka temperatura. Najiskreniji su, kako sam zapazila, prosti ljudi, medicinske sestre, kuvarice, pralje... One, kako bismo to precizno nazvali, iz sebe „isporučuju“ reči, a ne iz novina i pročitnih knjiga. Ne tuđe reči. Nego samo one iz svojih sopstvenih stradanja i preživljavanja.
Osećanja i jezik obrazovanih ljudi, makar koliko to čudno izgledalo, češće su podložne uticaju vremena. Njegovom opštem šifrovanju. Zaraženi tuđim znanjima. Opštim duhom. Često se mora dugo ići, kretati se po raznim krugovima da bi ti se ukazala prilika da čuješ priču o „ženskom“ ratu, a ne o „muškom“: kako su odstupali, nastupali, na kojem delu fronta... Neophodan je ne jedan susret, nego mnogo seansi. Kao pravome portretisti.
Dugo sedim u nepozantoj kući ili stanu, ponekad i po ceo dan. Pijemo čaj, služimo se nedavno kupljenim bombonama, diskutujemo o novonabavnjenim receptima za spremanje jela. Zajednički razgledamo fotografije unuka. I tada...
Kad čovek odstupi od železnobetonskog kanona
Kroz izvesno vreme, nikada ne možeš tačno znati kroz koje to vreme i zašto baš tada, odjednom nastupa onaj dugoželjeni trenutak, kada čovek odstupa od kanona, tipskog, železnobetonskog poput naših spomenika, i ide se k sebi. Kreće u sebe. Počinje da se seća ne rata, nego svoje mladosti. Parčeta svog života... Treba zapamtiti taj momenat... Ne propustiti. Ali često nakon dugog dana, ispunjenog rečima i činjenicama, ostaje u sećanju samo jedna rečenica (ali kakva! ):
„Ja sam tako mala pošla na front, da sam u ratu čak i porasla.“
Nju i ostavljam u svesku s beleškama, iako sam snimila desetine metatra trake na magnetofonu.
Stradanje opravdava naš teški i neskladni život. Za nas je bol -umetnost
Šta mi pomaže? Pomaže mi to što smo navikli da živimo zajedno. Skup. Sabor ljudi. Sve nam je zajedničko- i sreća i suze. Umemo da stradamo i da pričamo o stradanju. Stradanje opravdava naš teški i neskladni život. Za nas je bol-umetnost. Moram priznati da žene hrabro odlaze na taj put.
.............................................................................................................................................................................................................................................................................
Kako me oni dočekuju?
Zovu me „devojko“, „kćerko“, „dete“, verovatno da pripadam njihovom pokoljenju da bi se drugačije odnosili. Spokojno i ravnodušno. Bez radosti i ushićenja koje daruje susret mladosti i starosti. To je veoma važan momenat, da su oni tada bili mladi, a sad se toga sećaju kad su već ostarili. Sećaju se šta je bilo pre četrdeset godina. Oprezno mi otvaraju svoj svet, kao da se pravdaju:... „Žao mi je što sam tamo bila... Što sam sve to videla... Posle rata sam se udala. Sakrila se iza muža. Sama se sklonila. I mama je molila: „Ućuti! Ućuti ! Nemoj da priznaš“.
Ispunila sam svoju dužnost prema Otadžbini, ali ja se osećam žalosno zato što sam tamo bila. Što znam sve to...
A ti si samo devojčica. Meni je tebe žao... “
Preslišavaju se u sebi zvukom svoje duše
Često vidim kako one sede i preslišavju se u sebi. Zvukom svoje duše. Rastavljaju ga na reči. Tokom dugih godina čovek sahvata da je ovde nekad bio život, a sad se mora smiriti i pripremiti za odlazak. Ne treba i prosto je sramota iščeznuti tek tako. Neodgovorno. Na putu. I kad se čovek osvrne nazad, javi mu se želja ne samo da priča o svom životu, nego i da dospe do tajne življenja. Da samom sebi odgovri na pitanje: zašto mu se to dešavalo? On na sve gleda pomalo tužnim pogledom sa primesama praštanja... Skoro zato... nema nikave svrhe više obmanjivati sebe i druge. On je najzad svestan da bez misli o smrti u čoveku se ne može ništa razabrati. Tajna smrti domiira izand svega.
Rat je prevashodno itimno preživljavanje. I to tako bezkonačno kao i sam čovekov život...
Jednom je jedna žena (avijatičarka) odbila da se sa mnom sretne. Obavestila me telefinom:
„Ne mogu... Ne želim da se sećam.. Bila sam tri godine u ratu... I tri godine nisam se osećala kao žena. Moj organizam je omrtveo. Menstruaciju nisam dobijala, skoro nikavih ženskih želja nisam imala. A bila sam lepotica... Kad me je moj budući muž zaprosio... To je bilo u Berlinu, kod Rajhstaga... On je rekao: ’Rat je zvršen. Ostali smo živi. Uspelo nam je. Udaj se za mene!’ ... Hteal sam da zaplačem. Da vičem. Da ga udarim. Kako da se udam? Sada? Usred svega ovog-udaja. Usred ove gareži, pocrnih cigala! Pogledaj me malo bolje! Pogledaj kako izgledam. Ti najpre od mene stvori ženu: daruj mi cveće, udvaraj se, govori mi lepe reči. Tako to želim! Tako čekam. Zamalo ga misam udarial. Htela sam da ga udarim... A on je imao jedan obraz opaljen, užareno crven jedan obraz i ja sam videla: sve je shvatio, i suze su mu tekle niz taj obraz. Po još svežim zavojima. Ni sama nisam znala šta govorim: ’Da, udaću se za tebe!’
Ali pričati ne mogu. Nemam snage. To bi trebalo još jednom preživeti.“...
I ja sam razumela. To je još jedna stranica, ili polovina stranice knjige koju pišem.
Tekstovi, tekstovi. Svuda tekstovi
Tekstovi, tekstovi. Svuda tekstovi. U stanovima, u seoskim kućama, na ulici, u vozu... Slušam... Sve se više pretvaram u jedno veliko uho sve vreme načuljeno prema drugom čoveku. Ja „čitam „ glas.
.............................................................................................................................................................................................................................................................................................
Čovek je veći od rata
Zapamćeno je upravo to gde je on veći od rata. Njime tamo upravlja nešto je jače od istorije. Ja hoću da prodrem šire- da pišem istinu o životu i smrti uopšte, a ne samo istinu o ratu.
Da postavim pitanje Dostojevskog: koliko ima čoveka u čoveku i kako tog čoveka u sebi zaštiti.
Nesumnjivo je da je zlo sablazno. Ono se javlja u više raznolikijih formi nego dobro.
Zlo je primamljivije.
Što više tonem u bekonačni svet rata, sve ostalo se potiskuje, postaje običnje nego što ustavri jeste. Grandiozni i poražavajući svet.
Shavatam sada svu dubinu samoće čoveka koji se otud vratio. Kado da je stigao s druge planete ili sa onog sveta. On raspolaže znanjem koje drugi nemaju, a koje se može steći jedino tamo, u blizini smrti. Kad pokuša da nešto prenese rečima, on se katstrofalno oseća. Čovek naprosto zanemi. On bi da ispriča, ostali žele da čuju i shvate, ali sve je uzalud.
Oni su svagda u nekom drugom prostoru, a ne u onom u kome sam ja. Okružuje ih neki nevidljivi svet.
U razgovru učestvuju najmanje tri čoveka: onaj koji sada govori, onaj koji je taj čovek bio u vreme nastanka dogaađj o kojemu priča, i ja.
Moj cilj je da dođem do istine tih godina. Tih dana. Bez mešanja osećanja.
Naravno, neposredno posle rata čovek bi ispričao drugu priču, kroz dest, dvadeset godina treću, zatim to on salaže u uspomene gde je potrpao sav svoj život. Celog sebe. To kako je on živeo sih tih godina, šta je čitao, koga je video, sreo. Na kraju, da li je srećan ili nije. Razgovaram li s njim nasamo ili u prisustvu još nekog. Važno je i u čijem prisustvu. Porodice?
Prijatelja-kojih? Ako su sa fronta, onda je to jedna stvar, a svi ostali-druga.
Dokumneta su živa bića
Dokumneta su živa bića, ona se menjaju i kolebaju zajedno s nama, iz njih se stalno nešto novo može sazanati. Beskrajno novo i neophodno upravo sada. U ovom momemntu. Mi tražimo u knjigama (najčešće) poznato- maleno i čovečansko, ono nam je ustvari najinteresantnije i blisko.
Ali, što sam više težila da saznam iz života, na primer Stare Grčke... Istorije Sparte... Htela sam da pročitam o tome ksko su i o čemu tamo ljudi razgovarali u kući. Kako su išli u rat. Kakve reči su govorili poslednjeg dana ili poslednju noć pre rastanka sa svojim voljenim bićem. Kako su ispraćali vojnike. Kako su ih čekali da se vrate iz rata... I to ne heroje i vojskovođe, nego obične momke.
Nemoguće približiti se stvarnosti licem u lice. Između nas i stavrnosti su osećanja
Istorija - kroz priču njenog neprimetnog svedoka i učesnika. Da, mene to interesuje, od toga sam j htela da sastavim književnost. Ali naratori nisu samo svedoci, oni su čak najmanje svedoci, nego akteri i tvorci. Nemoguće se stvrnosti približiti u potpunosti, licem u lice. Između nas i realnosti su osećanja. Shvatam da se upravo radi o verzijama, svko ima svoju verziju, a od njih, od njihove ukupne količine i preseka, rađa se slika vremena i ljudi koji žive u njemu.
Ali ja ne bih htela da o mojoj knjizi kažu: njeni junaci su realni, i ništa više od toga. To je, uostalom, istorija. Ništa više od istorije.
Svi mi zajedno pišemo knjigu vremena
Pišem ne o ratu, nego o čoveku u ratu.
Pišem ne istoriju rata, nego istoriju osećanja.
Ja sam istoričar duše. S jedne strane istražujem konkretnog čoveka, koji živi u konkretnom vremenu i učestvuje u konkretnim događajima, a s druge strane hoću u njemu da razgledam večnog čoveka.
Vibraciju večnosti. Ono što je u čoveku oduvek.
Govore mi: ali uspomene nisu ni istorija, ni literatura. To je prosto život, prljav, neočišćen rukom umetnika. Sirovi materijal govorenja. Koji se svakim danom njime puni. Posvuda se javljaju ti zidovi. Ali zidovi još uek nisu hram!? Ali, za mene sve je drukčije...
Upravo tamo, u toplom čovečjem glasu, u živom odrazu prošlosti, skrivena je prvobitna radost i obnažen neotklonjivi tragizam života. Njegov haos i strast. Jedinstevnost i neponovljivost. Tamo oni još uvek nisu podvrgnuti nikkvoj obradi. Originalni.
Ja gradim hramove od naših osećanja... Od naših želja, razoačarenja. Od naših maštanja.
..........................................................................................................................................................................................................................................................................................................
Još jednom o tome... Meni je interesantan ne sami događaj, nego događaj osećanja. Da tako kažem-duša događaja. Za mene su osećanja – realnost.
A istorija? Ona je na ulici... U masi... Verujem da je svaki od nas parče istorije. Jedan-pola starnice, drugi-dve-tri. Svi mi zajedno pišemo knjigu vremena. Svaki iznosi svoju istinu. I treba sve to preslišati, i rastvoriti se u svemu tome, i postati sve to.
I sve to vreme biti svoj i samobitan.
Ne iščeznuti.
Prevod i oprema: Branko Rakočević
Komentara (0) Ostavite Vaš komentar Objavite novost
„Suparnički odnos“ Vašingtona sa Rusijom sprečio je potpuno obelodanjivanje onoga što je znao, rekli su izvori listu
Ali uprkos neviđenim vojnim merama koje su kolektivno preduzele zapadne zemlje, ništa im nije pošlo za rukom! Jer tvrda vera srbskog naroda, njegova nepokolebljiva vernost Hristu i Crkvi, kao...
Napadačima na Crocus Citi Hall iz Ukrajine su prebačene velike sume novca, saopštio je ruski istražni komitet.
Ostale novosti iz rubrike »
- Prodacu stan kad odem u penziju i preko Solis-a potraziti plac na Fruskoj Gori da napravim sebi nest
- Ako je auto previše star popravke će koštati puno. Bolje ga je prodati i uzeti novi polovni. Loše je
- Gdje idemo sada? Biblija kaže: "U propisano vrijeme [kralj sjevera = Rusija] će se vratiti" (Danij
- Bravo! Vranje je divan grad, Vranje ima dusu... Bravo, Sladjo!
- Pozdrav za umetnicu. Slike su divne i krase moj dom u Beogradu.