BitLab hosting
Početna stranica > Novosti

Kostićeve stvaralačke godine u manastiru Krušedol

Kostićeve stvaralačke godine u manastiru Krušedol
13.01.2018. god.
Komedijom „Gordana” pesnik je želeo da se probije na scene Pariza, Minhena, Londona i Petrograda, ali i Njujorka, pa se iz fruškogorskog manastira tim povodom obraćao i Nikoli Tesli


Pred brojnim životnim porazima i razočaranjima Laza Kostić izabrao je povlačenje, beg među debele manastirske zidine, koje su mu pružale duhovni mir i štitile ga od ovozemaljskih izazova. U manastiru Krušedol na Fruškoj gori pesnik je boravio pune četiri godine, ali je posle ženidbe Julijanom Palanački (1895), zbog teških nesuglasica sa njenom majkom, bio primoran da napusti tek stečeni dom u Somboru i da još čitavu godinu provede u manastiru.

Stalna seljakanja svela su njegovu priručnu biblioteku samo na najneophodnije knjige, što je bilo nedovoljno za ozbiljan prevodilački posao kome je tada pristupio. To je bio utoliko veći problem jer je njegov prevod obimnog udžbenika rimskog prava „Pandekte” nastajao uglavnom dok je boravio u Krušedolu (zadužbini Brankovića, poslednjih srbskih despota u Sremu). O tome za „Politiku” govori dr Žika Bujuklić, profesor Pravnog fakulteta u Beogradu, koji je nedavno otkrio da je naš veliki pesnik doktorirao u Pešti na zakonodavstvu cara Dušana, a sada otkriva i druge detalje, istražujući Kostićev pravnički opus.

– U manastirskoj biblioteci Kostić ipak nije mogao da nađe neophodnu literaturu i zato je tu prazninu nadoknađivao učestalim putovanjima do Novog Sada, gde je po ceo dan („ne odlazeći na ručak”) boravio u čitaonici Matice srpske. Iz njegovih pisama vidi se da je u to vreme preko narudžbina kupovao knjige sa raznih strana, prevodio Šekspirovog „Kralja Lira”, da se dopisivao sa mnogim znamenitim ljudima koji su mu bili potrebni za ostvarenje raznih ideja, koje je i dalje neumorno smišljao. Za svoju komediju „Gordana” (Uskokova ljuba), koja je doživela neuspeh, on obezbeđuje prevode na francuski, nemački, engleski i ruski, želeći da se probije na scene Pariza, Minhena, Londona i Petrograda, a Nikoli Tesli piše iz Krušedola u Njujork „da se stara oko prevoda na ingleski i da izađe na amerikansku stage” – kaže profesor.

Kostić je poželeo da bude i Teslin provodadžija, nudeći mu bogatu i prelepu Lenku Dunđerski, pa mu iz manastira poručuje (septembar 1895): „Najkrupniji razlog za vašu ženidbu bio bi da se ne satre seme koje rađa takove detiće... Zato nemojte misliti ni sa kakvim bolom na to da ste vi zadnji svoga roda... Jer, napokon, vaše pleme, pa da je i Nemanjino, ne bi se moglo lepše završiti nego takvim egzemplarom”.

Međutim, Tesla je već ranije odgovorio pesniku da sveća ne može da gori na oba kraja, a njegov plamen izgara samo za nauku. O tome kako su izgledali manastirski dani Laze Kostića nema mnogo svedočanstava, osim kraćih zapisa nekoliko savremenika. Tako, na primer, parohijski administrator sela Krušedol Jovan Protić govori o tome da je arhimandrit Zmejanović „voleo bohemiju i ljude od duha i pera” i da je bio domaćin ne samo Lazi Kostiću, nego i znamenitom istoričaru Ilarionu Ruvarcu, univerzitetskom profesoru i budućem ministru Gigi Geršiću, kasnijem poslaniku u Parizu Milenku Vesniću, pesniku Simi Matavulju i drugima. I tek usput napominje: „Laza je u to doba prevađao za zagrebačku Univerzu Pandekta, i vrlo bi malo vremena trošio uz novine i na lepu književnost”.

– Oni koji su Kostićev rad oštro kritikovali imali su sve privilegije i udobnosti akademskog života na zagrebačkom Sveučilištu, materijalno dobro obezbeđeni, sa kućnim i fakultetskim bibliotekama nadomak ruke, pa su čak i finansijski bili nagrađeni za recenzentski posao ocene ovog Kostićevog prevoda. Ništa manje nisu bili dobro situirani ni oni koji su mu bili istinski prijatelji i poštovaoci, poput Bogišića i Jagića, koji su najveći deo života proveli u velikim evropskim metropolama (u Parizu, a ovaj drugi u Beču) – ali su mu oni bar svesrdno pomagali i bili podrška u najtežim trenucima. Dok je Bogišić radio na prikupljanju narodnog jezičkog blaga Crne Gore, primao je bogatu apanažu od knjaza Nikole, pogotovo dok je šest godina bio njegov ministar pravde, i za sve to vreme imao je grandioznu ličnu biblioteku u Parizu (od oko 15.000 knjiga, časopisa i brošura), koju je zaveštao svom rodnom Cavtatu – priča profesor.

Tak kada se ovo ima u vidu može se shvatiti koliko je Laza Kostić bio uskraćen za sve što je neophodno da bi se neko uopšte bavio naučnim radom.

– Dok je boravio u Krušedolu, jedine prinadležnosti bile su mu periodične isplate honorara za delove završenog posla, koje je Kršnjavi iz Zagreba uredno slao, kao i nadoknade Matice srpske za prevod Šekspirovog „Lira” – kaže dr Bujuklić.

Kada se uzme u obzir i pretežak zadatak koji je sebi stavio na pleća, onda je jasno što je Kostić već u Predgovoru prevoda istakao: „Kada sam se latio ovoga posla, znao sam da će biti povuci potegni. Ali da će biti toliko muke, to sam osjetio tek tada, kad sam već bio, tako reći na po puta”.

Iz pisma koje je Lazi Kostiću uputio Bogišić, dok je boravio na svetskoj izložbi u Parizu (jula 1900), vidi se da je i on jedva došao do primerka udžbenika čija je upotreba na zagrebačkom Sveučilištu bila zabranjena: „Tandem aliguando (jedva jednom) poslaše mi iz Zagreba Vaša Pandekta... Prevod je izvrstan – a kako bi moglo i biti drugačije, pošto ste Vi lično prevodili! Milo mi bi vidjeti da ste neke termine primili iz Imovinskog zakonika. Drugi egzemplar nijesam mogao dobiti”. Taj „egzemplar” je trebalo da dođe u ruke samog autora prevoda, ali se Odjel za bogoštovlje i nastavu oglušio o tu obavezu. Kostić je mesec dana ranije pokušao da se i sam izbori za svoj primerak, ali bezuspešno (Bogišiću, Sombor, jun 1900): „Pisao sam predstojniku... da naredi da mi se pošlju moji egzemplari. Nikad odgovora. Sad čujem, da će sve te knjižurine istrunuti u podrumu Odjela, non videbunt lucem (ne videći svetla)”.

Međutim, pored Bogišićeve pohvale stoje mnoge zamerke zagrebačkih profesora, jer Kostićev prevod, kaže profesor, svakako nije bez mana, i daleko je od savršenog. Na to su uticale i brojne okolnosti subjektivne prirode, koje su Kostića sputavale da pruži svoj maksimum i da se potpuno posveti naučnom radu.

– Nesumnjivo da je ideja Laze Kostića o stvaranju potpuno nove pravne terminologije, u cilju lingvističke homogenizacije slovenskog stanovništva na balkanskom tlu, suočila srbskog pesnika sa oštrim društvenim protivrečnostima, koje su rezultat istorijskih, političkih, kulturnih, religijskih, ekonomskih i drugih razlika među ovim narodima. Snaći se u svemu tome bila je prava veština, a Laza Kostić, nažalost, nije imao tu neophodnu snalažljivost i visprenost za realno sagledavanje socijalne i političke pozadine projekta u koji se upustio – kaže dr Bujuklić.

Aleksandra Petrović,
Politika



  • Izvor
  • Litografija manastira Krušedol iz 19. veka (Foto: lična arhiva prof. Žike Bujuklića) / Politika/ vostok.rs


Komentara (0) Ostavite Vaš komentar Objavite novost

NOVOSTI IZ RUBRIKE


Milan Bojić: Kao što se vidi iz mog prethodnog teksta, prvi dan na Regi


Juče se navršilo četiri godine od kada nas je napustio jedan od najvećih savremenih ruskih pisaca Eduard Venijaminovič Savenko, poznat kao Limonov.

Specijalni predstavnik Predsednika Rusije za međunarodnu kulturnu saradnju Mihail Švidkoj izjavio je da će 20. jubilarni Forum slovenskih kultura ove godine biti održan u Srbiji.


U organizaciji 'Kulturno-obrazovnog centra' u Vranju, u maloj sali Pozorišta 'Bora Stanković' biće održano književno veče, na kome će se čitati odlomci iz rukopisa 'Razgovori sa majkom' književnice Branke...


Ostale novosti iz rubrike »