BitLab hosting
Početna stranica > Novosti

Slavenosrbski: Doba kad su Rusi i Srbi pisali skoro istim jezikom

Slavenosrbski: Doba kad su Rusi i Srbi pisali skoro istim jezikom
23.11.2017. god.


Neće biti preterano ako kažemo da je u 18. veku – periodu u kome je jedan deo srbskog naroda bio pod vlašću Turaka, a drugi u opasnosti od pokatoličenja – Rusija pomogla Srbima da sačuvaju i vaspostave kulturnu tradiciju i književni jezik. Crkvenoslovenski jezik ruske redakcije i ruski jezik su poslužili kao temelj za srbski nacionalni preporod u 19. veku.

Opšte poznato je da rusko-srbski odnosi imaju viševekovnu tradiciju. Učeni ljudi i monasi iz Srbije su još u 14. i 15. veku odlazili u Rusiju i tamo nastavljali svoju delatnost. Najpoznatiji među njima su mitropolit Kiprijan, koji je ujedinio Kijevsku i Moskovsku mitropoliju u jedinstvenu Rusku crkvu, i Grigorije Camblak i Pahomije Logotet Srbin, koji su dali svoj doprinos razvoju staroruske književnosti. Zatim su ruski prosvetitelji u 18. veku podržali srpsku kulturu kada su za nju nastala teška vremena.

Krajem 17. i u prvoj polovini 18. veka posle austrijsko-turskog rata i seobe kosovskih Srba na čelu sa patrijarhom Arsenijem Crnojevićem (1690) i kasnije Arsenijem Jovanovićem (1740) značajan deo srbskog stanovništva se našao na teritoriji Austrije (Vojna krajina) i Mađarske (Vojvodina).

Pod austrijskom vlašću, kao i pod Turcima, pravoslavno stanovništvo je bilo progonjeno. Na primer, Srbima je bilo zabranjeno da slave Savindan, da pevaju stare srpske pesme, da sviraju nacionalne melodije i nose narodnu nošnju. Sve je to austrijska vlast doživljavala kao oblik političkog protesta protiv nje.

„Seoba Srbalja” U to vreme je u Beogradu mitropolit bio Mojsije Petrović. Strahujući od mogućeg pokatoličavanja srbskog naroda on se obratio Rusiji za pomoć. Srbi su pozvali iz Peterburga učitelje da organizuju škole i predaju u njima.

Poznati istoričar i slavista N. A. Popov pisao je da su „Srbi rado prihvatali ruski uticaj. Taj uticaj nisu nametali ni Peterburg, ni Moskva, ni Kijev. Srbi su ga sami tražili i doživljavali ga kao oslonac u borbi protiv pretenzija katoličke hijerarhije i sistema obrazovanja koji je sprovodila bečka vlast”*.

Tada je u Rusiji vladao Petar I. U njegovo vreme su rusko-srpske veze bile raznovrsne i prilično česte. Verovatno je tome doprinela činjenica da je devedesetih godina 17. veka Rusija otvorila konzulat u Beču.
Mojsije Petrović

Molba je uslišena, tako da je u ime Sinoda Ruske pravoslavne crkve u maju 1726. godine u Beograd poslat sinodski prevodilac Maksim Suvorov kao učitelj latinskog i slovenskog jezika. Suvorov je doneo veliku količinu ruskih knjiga: sedamdeset slovenskih gramatika, deset leksikona na tri jezika i četristo bukvara. Crkvena i svetovna literatura je od tada počela redovno da pristiže iz Rusije, i ti tekstovi su postali jezički obrazac za srpske autore**.

Maksim Suvorov je uskoro po dolasku osnovao u Sremskim Karlovcima prvu srpsku školu koja se vrlo brzo razvijala.

Taj događaj je imao velikog uticaja na unutrašnji život Srpske pravoslavne crkve, budući da je u 18. veku ruska redakcija crkvenoslovenskog jezika postala zvaničan bogoslužbeni jezik Srpske crkve. Ali uticaj ruskog jezika je bio snažan i izvan sfere bogosluženja.

Slavenosrbski jezik

„Slavenoserbski magazin”

Crkva je lako prihvatila rusku redakciju crkvenoslovenskog jezika, jer se ona nije drastično razlikovala od srpske redakcije, a u tim teškim vremenima se osećao veliki nedostatak bogoslužbenih knjiga. Međutim, crkvenoslovenski jezik se već u to vreme dosta razlikovao od narodnih dijalekata i zbog toga je mnogima bio nerazumljiv. Tako je nastao slavenosrbski jezik, koji se proširio u pojedinim krugovima srbskih pisaca i predstavnika srpske inteligencije i dijaspore u drugim delovima Habzburške monarhije.

Sa lingvističkog gledišta je to bila mešavina ruske redakcije crvenoslovenskog jezika i razgovornog srbskog jezika tog perioda.

Sa gledišta tadašnje političke situacije slavenosrbski jezik je bio svojevrsni odgovor na progone Srba u Habzburškoj imperiji, i kao takav je postao jezik srpske književnosti i obrazovanja.

Ruski srbista N. I. Tolstoj je pisao: „Četrdesetogodišnji period od 1740. do 1780. godine s pravom se smatra dobom gotovo potpune vladavine ’slavenoserbskog’ književnog jezika nastalog na ruskoj osnovi. Međutim, tu rusku osnovu ne treba shvatati kao običan ruski jezik. To je bio staroslovenski jezik kasnijeg ruskog tipa, tj. ruski ’visoki’ književni stil 18. veka”***.

Gramatika

Primeri gramatike slavenosrbskog jezika mogu se videti u časopisu „Slavenoserbski magazin” koji je izdavao Zaharija Orfelin. Tekstovi na tom jeziku obiluju staroslovenskom i ruskom leksikom. Glagoli u 3. licu množine prezenta imaju nastavak „-t” (što je karakteristično za ruski jezik):

„Vesьma bы menі prіskorbno bыlo, ako bі я kadgod čuo, čto tы, moй sыne, upao u pяnstvo, roskošь, bezčіnіe, і nepotrebnoe žіtіe”.


U celini gledano, taj jezik je imao prilično neobavezna gramatička pravila, a dela napisana slavenosrbskim jezikom bila su stilski raznorodna, jer su oblici reči varirali u zavisnosti od interpretacije autora, dok se u prevodu proizvoljno mešala leksika različitih jezika. Sa druge strane, ti tekstovi su ipak bili dosta razumljivi čitaocima.

Predstavnici

Najpoznatiji predstavnici i pobornici slavenosrbskog jezika bili su Jovan Rajić (1726-1801), Zaharija Orfelin (1726-1785) i Milovan Vidaković (1780-1841).

Orfelin je 1768. godine u Veneciji pokrenuo časopis „Slavenoserbski magazin”, u kome je pozvao da se stvara književnost na nacionalnom jeziku. On je naglašavao značaj tog jezika i radovao se što će on u knjigama doći na smenu latinskom jeziku, koji narod ne razume. Orfelin je svakako bio pod ogromnim uticajem ruske kulture i gajio veliko interesovanje za rusku istoriju, iako nikada nije bio u Rusiji a ruski jezik je poznavao samo iz knjiga. U Veneciji je 1772. godine objavljeno njegovo najveće i verovatno najznačajnije delo „Žitіe i slavnыя dela gosudarя imperatora Petra Velikago” koje je čuveni srbski književni kritičar Jovan Skerlić tretirao kao najbolje istorijsko delo u srbskoj književnosti 18. veka. Zaharija Orfelin je u svojim delima sledio primer ruskih pisaca. Za jezik njegovih dela su karakteristični srbizmi u leksici i ruska morfologija:

„Spustя nѣkoliko dneй poslѣ pogrebeniя Carя Fedora, a imenno 15 maiя, strѣlьcы vzbuntovavšiesя prišli vьoruženы vъ Kremlь sъ tužboю
. („Žitіe Petra Velikago”)

U delima Jovana Rajića, konkretno u delu „Istoriя raznыhъ slavenskihъ narodovъ”, takođe dominira ruski književni jezik „visokog” stila, koji obiluje crkvenoslovenizmima (bo, sutь, яkože, itd.), ali sa manjim brojem srbskih izraza. Pa ipak, sa prihvatanjem rusko-crkvenoslovenskog jezika nije bila prekinuta tradicija korišćenja narodnog jezika u pisanju. Pojedina dela tim jezikom pišu i Orfelin („Iskusni podrumar”) i Rajić („Boj zmaja s orlovi”).

Jovan Rajić (1726-1801) Milovan Vidaković, učitelj gimnazije u Novom Sadu, smatra se ocem savremenog srbskog romana. Njegova dela su u to doba bila veoma popularna. Mnoga su napisana upravo na slavenosrbskom jeziku. Zanimljivo je da je Vidaković bio vatreni pobornik tog jezika, što je odraženo i u polemici između njega i Vuka Karadžića. Karadžić je u „Novinama serbskim” 1815. godine objavio svoju recenziju Vidakovićeve knjige „Usamljeni junoša”, u kojoj je kritikovao piščev jezik. Pisac je u odgovoru okarakterisao Vukova jezička shvatanja kao „pagubnu zarazu literature naše” i izjavio da je bolje sasvim prestati sa pisanjem nego se pridržavati pravila Vukove gramatike. Kasnije je, međutim, postepeno prihvatio ideju o narodnoj osnovi književnog jezika koju je propovedao Karadžić, prihvatio je i Vukovu reformu, ali je i dalje u pisanju koristio stare ruske knjiške izraze i reči.

U istoriji srbskog jezika veoma veliki značaj ima period u kome su Srbi aktivno koristili ruski književni jezik kao sredstvo naučno-prosvetiteljske delatnosti. Tako je nastao slavenosrbski jezik. On je u suštini poslužio kao pripremna faza u stvaranju savremenog srbskog književnog jezika u kome je kasnije, sredinom 19. veka, važnu ulogu odigrao Vuk Karadžić.

Ruski istoričar N. I. Petrov (1841-1905) ovako je okarakterisao rusko-srpske odnose: „U srećno doba svoje istorije Srbi su obradili svoju kulturu, a zatim su, gubeći političku samostalnost i padajući u tursko ropstvo, plodove svoga obrazovanja predali Rusiji, a ona je, koristeći te plodove, vremenom Srbima postala zaštitnica i učiteljica”****.

Uloga ruskog jezika u istoriji srpske pismenosti i književnog jezika je opštepriznata. Ruski jezik i ruska književnost su u periodu teškom za srpsku kulturu bili moćno sredstvo koje je Srbima omogućilo da sačuvaju svoju pravoslavnu kulturu i svoje nacionalne crte, a da se pritom ne odreknu svojih slovenskih korena.

* Iz članka «K voprosu o reforme Vuka Karadžiča» // Žurnal Ministerstva narodnogo prosveщeniя. 1882, deo 220, br. 4, s. 196.

** V. P. Gudkov, «Issledovanie častnыh voprosov slavяnskih яzыkov», 2007, s. 53.

*** V.P. Gudkov, «Issledovanie častnыh voprosov slavяnskih яzыkov», 2007, s. 53.

**** «Istoričeskiй vzglяd i svяzi otnošeniй meždu serbami i russkimi», Kiev, 1876, s. 28.

Svetoslava Cvetkova,
Russia Beyond



  • Izvor
  • / vostok.rs


Komentara (0) Ostavite Vaš komentar Objavite novost

NOVOSTI IZ RUBRIKE


Juče se navršilo četiri godine od kada nas je napustio jedan od najvećih savremenih ruskih pisaca Eduard Venijaminovič Savenko, poznat kao Limonov.

Specijalni predstavnik Predsednika Rusije za međunarodnu kulturnu saradnju Mihail Švidkoj izjavio je da će 20. jubilarni Forum slovenskih kultura ove godine biti održan u Srbiji.


U organizaciji 'Kulturno-obrazovnog centra' u Vranju, u maloj sali Pozorišta 'Bora Stanković' biće održano književno veče, na kome će se čitati odlomci iz rukopisa 'Razgovori sa majkom' književnice Branke...

Predstavljanje knjige „Sveti Grgur, ostrvo užasa“ biće održano u Ruskom domu, u petak, 1. marta, sa početkom u 18.00 časova



Ostale novosti iz rubrike »