Python
Početna stranica > Novosti

Doživotna sramota: Znali smo da nema poštenog suđenja, a opet smo isporučili naše vojnopolitičke vođe i to „da spasu Srpsku i Srbiju od većeg zla“

Doživotna sramota: Znali smo da nema poštenog suđenja, a opet smo isporučili naše vojnopolitičke vođe i to „da spasu Srpsku i Srbiju od većeg zla“
29.11.2017. god.


Haška inkvizicija ima još jedan plamičak i gasi se. Uz potpuno očekivan rezultat i kvarizubno tabloidičan kraj. Sramota koju su Srbi nanijeli sami sebi, pak, ostaće vječno.

Neskriveno šoubiznisno, po principu “drži vodu dok majstori odu”, za (pret)kraj su ostavljene dvije presude. Srbinu i šestorici Hrvata. Predvidiva presuda inkvizionog vijeća NATO pakta sa sjedištem u Hagu, a protiv general-pukovnika Ratka Mladića, nije ništa neviđeno donijela u regionalnu javnost i njene aktere, osim jasnije uočljive, kolektivne srpske bruke.

Danas sa Prlićem i ekipom je u Hrvatskoj druga pjesmica. Ni nalik onoj na specijalnoj i paralelnoj bezvezi BL – BG.

Naporno je već postalo godinama pisati i zastupati stavove, na koje se obrati pažnja tek u ovim presudnim trenucima. Par dana poslije čitanja haških licemjerija i gotovo. Ispušu se sajber-rodoljubi i društvene mreže pređu na dnevnopolitička zamlaćivanja. Ostatak godine se provede baš onako kako to Hag voli i nalaže.

PRALJKOVA POBJEDA

Moji stavovi su pobijedili u Srbskoj. Prostim razvojem stvari i životnom logikom. Ne pravim od toga neki pir. Još manje pobjedu.

Danas oni iz vlasti koji su ga pozivali da se preda, govore da je heroj. Danas na medijima možete reći da je taj kvazisud sprdljiv igrokaz za primitivne domoroce sa smotuljkom evra probijenim kroz nos, dok sam ja prije samo desetak godina ne samo cenzurisan i isijecan, već i proganjan zbog takvih riječi. Danas RTRS i njegova politička komanda, kao da u vijestima prepisuju moje kolumne iz 2005. godine.

Danas je voz prošao uveliko i uopšte ne osjećam zadovoljštinu dok ih gledam kako se valjaju u govnima koja su na sve nas lično izasrali. Ližu ih i uzdišu u gurmanskom zadovoljstvu.

Skupljam strpljenje i pišem, jer sam pisao i svih ovih godina kada niko nije smio. A i to samo jer su najavili da je danas ovom ruglu kraj. A nije. Sve se nadajući da će moja pobjeda biti gorka i besmislena kao Šešeljeva, a ne kao Praljkova.

SRBIMA BLIJEDI SLIKA NA EKRANU

Pošto tu srpsku bruku od posljedica djelovanja Haške kokošarije niko ne primjećuje, niti išta ozbiljno čini da se ispravi bilo šta što se ispraviti da, to jasno ukazuje i na krajnje oblike iščezavanja nacije. Vozimo na isparenjima iz rezervoara Cara Dušana.

Osudili su i ponizili još jednog od nas, kojeg smo dobrovoljno poslali u smrt. Dakle sve nas.

Šta dalje?

Bilo bi dobro da, ako ništa, sljedeći put ukoliko nam slučajno zatraže, ne petnaestak-dvadesetak naših istaknutih građana da se nad njima seire, već da se svi samopošaljemo u smrt, da im bar to ne ispunimo. Kako smo krenuli, izvinjavali bi se i to da odbijemo.

Trebamo se u takvoj budućnosti, koja nažalost nipošto nije daleko od ostvarive, sjetiti ogorčenja, sramote i bezizlaznosti koje danas još osjećamo. Uskoro ćemo sve zaboraviti, i nataložiti podlogu za nova poniženja i samonepravde.

Kolonijalistički, tzv. Sud BiH, vrlo je raspoložen da nastavi.

DAJ GLAVU ZA OPŠTE DOBRO

Srbski narod je na razmeđi dva vijeka natjeran silom i kršenjem svih mogućih dogovora koji su doveli do osnivanja Ujedinjenih naroda, do kanibalističke logike.



Znali smo da nema govora o poštenom suđenju, a opet smo isporučili naše najviše vojnopolitičke vođe i to “da spasu Srpsku i Srbiju od većeg zla”, “dokažu ako su nevini”, “da zbog pojedinaca ne ispašta čitav narod”.

Vojnopolitička rukovodstva Ujedinjenih Entiteta Sjeverne Amerike nipošto neće odgovarati za udžbenički primjer udruženog zločinačkog poduhvata i agresije na Saveznu Republiku Jugoslaviju 1999. godine. Njihova djela će ostati, a nasljednici neće osjećati ljudoždersku sramotu. Isto to danas rade i u Siriji. I ko zna gdje će sve još.

DVA SLOBODANA, DVA LAZARA

Danas se na ciljnoj liniji Haške travestije istom desila još jedna svinjarija, koja će i kod Hrvata da proizvede jednog Lazara od jednog Slobodana.

Milošević se i prije Haga nalazio u vjekovima turske okupacije izgrađenom mitu o nebeskoj Srbiji, vodeći ponovo vazduhoplovni Kosovski boj, te apsolutno nema dileme da će ga, ukoliko Srba bude, generacije koje dolaze izgraditi u narativ Lazara Hrebeljanovića 21. vijeka.

Hrvatska, kao projekat, a ne kao saveznik Zapada; nema u istoriji primjere veličanja otpora nadmoćnijoj sili, pa će Praljkovim djelovanjem tu doći do infuzije jednog izazovnog motiva, pošto je ovaj oko Vukovara izuzetno nategnute i zbunjujuće nelogičnosti.

Srbi imaju takvih na tone. Od Miloša Obilića, baš iz Lazarevog vremena, preko Gavrila Principa i Mike Bosnić, do Milana Tepića.

U konačnom, ući će u anale svih onih koji su platili glavom da nam ova trula ustanova “donese pravdu i pomirenje”, dok će povijesni slijed dokazati da je donio isključivo suprotno. Sad je možda još i gore nego što je bilo neposredno po okončanju rata.

SANITARNA SJEČA KNEZOVA

Evo, da ne zakunjaju ovi što uvažavaju zgradu iza fontane u Hagu, i oni se slažu da je nategnuto i nacional-politički u tom sudaniju, što su kod Srba i pohapšeni, te ubijeni ili drakonski osuđeni apsolutno svi ključni rukovodioci koje su imali tokom rata.

Odsjekli su narodu glavu. Ukratko.

To će se kasnije izučavati i tretirati kao pregovori Distrikta Vašington sa u rezervate smještenim sjevernoameričkim Indijancima, britanska i francuska istrebljenja čitavih naroda svojim kolonijalnim granicama, ili upravo lenjinističko-neodinastički masakr poljske vojnopolitičke inteligencije u Katjinskim šumama.

Danas u Efbihu vidimo da imamo neskriveno nasljedni princip vladavine. U ovom entitetu su svi koji su se nalazili u elitnom vojnopolitičkom vrhu u vrijeme rata, a i policijskom, i dalje se tamo nesmetano mogu nalaziti. Zaslužni građani. Tako i kod Šiptara na Metohiji. Mitinzima ispraćane i dočekivane veličine, kada ih kandi-kadiluk u Hagu oslobodi od odgovornosti za zločine nad Srbima.

Glava zadržana i u Hrvatskoj, gdje krupne ribe nijesu ni suđene. To nije smetalo da gotovinom finasiraju bilborde podrške likovima kao što je Petar Ulemek Legija, te grandiozne dočeke nakon oslobađajućih presuda za zločine nad Srbima.

E, ovaj put se nije sudilo za zločine nad Srbima… I namjerno su ostavili za kraj, kao stari estradnjaci, prvo presudu Hrvatima za zločine nad muslimanskim življem, da bi onda dali i holivudskom Baš Čeliku i esencijalnom svečovječanskom zlu – Starcu Mladiću.

SAVEZNIŠTVO SA MUHVOM BEZ GLAVE

Hercegbosanskom projektu su, uz pristanak Hrvatske, odsjekli glavu. Kao što su i u Srbskoj, i Srbiji.

No, njima to nije smetalo da udovi pozivaju na molidbeni hepening, lijepe plakate i šahovnice sa grbom Herceg – Bosne. Šahovnice su i na institucijama lokalne vlasti u “Čovićevoj izbornoj jedinici protiv Komšića”, po banderama i zgradama, koje odluke tzv. Ustavnog suda ne zanima ni najmanje. Lijepe čak i predizborne plakate stranaka iz Hrvatske i glasaju na izborima za Sabor. Tako Božo Ljubić, kao poslanik u Zagrebu, danas krivi onu prošlu vlast, Mesića poglavito, što nije više učinjeno na “lobiranju kod NATO saveznika”.

Svaka čast Božo što si javno rekao ko plaća taj sud.

U Srbskoj su, recimo, političari ukinuli grb sa ocilima i dvoglavim orlom, te napisali novu himnu umjesto Bože pravde. Njih brine šta kaže tzv. Ustavni sud. Naš Ratko je uz poplavu profilnih slika sa njegovim likom i kilometara gnjevnih statusa o njegovom herojstvu i simbolizmu, ispraćen u prvostepenu smrt praznim ulicama. Isto kao što je nakon otpusta iz Ševeningena sa dijagnozom karcinoma, nekadašnji načelnik Generalštaba VRS Momir Talić sahranjen neprimjetno, kao neki ker iza kuće.

Nema dakle glave. Tijelo se batrga. Njegovi udovi nijesu, kao kod islamizirane braće, bivši obavještajci, generali, policajci, komandanti diverzantskih jedinica, njihovi ratni potčinjeni i pomagači iz drugih zemalja. Kod nas je elita naglašeno sastavljena od mjenjača dresova, ratnih i poratnih profitera, potkazivača i uhoda, naglašenih kroatofila i slabih govornika engleskog jezika, koji se latinicom ne služe jedino na predizbornim plakatima svojih bezbrojnih i bezbojnih stranaka.

Univerziteti koje su sebi i svojoj djeci pootvarali svi od reda imaju latiničnu ikonografiju. Ni srpske narodnjake više ne smijete zvati “ćirilicom”. Kad ste vidjeli album Cece, Ace Lukasa ili Željka Joksimovića na azbuci?

Obzirom na odnos između hercegbosanskih Čovićevaca i naših istorijski amnezičnih političkih snaga kojima dok su u opoziciji fondacije zemalja NATO obučavaju članstvo da budu “lideri”, ova presuda HB-Šestorci će ih još više zbližiti.

Jeste. Treba, kad sam već ovoliko napisao, za mlade ljude još jednom ponoviti da je to sve samo ne sud, da naši rukovodioci nijesu bili ništa gori od njihovih. To znaju i oni koji se u njega uzdaju. Njegove presude neće ništa učiniti Republici Srbskoj.

A ova današnja presuda ima dobru stranu u tome, ako ništa drugo, što barem ovog 29.11. nijesmo kao glavnu vijest imali pihtijasto bratstvojedinstveno jugonostalgijašenje.

Dan(i)jel Simić,
Frontal



  • Izvor
  • / vostok.rs


Komentara (0) Ostavite Vaš komentar Objavite novost