BitLab hosting
Početna stranica > Novosti

Crveni i beli Srbi u Oktobarskoj revoluciji i ruskom građanskom ratu

Crveni i beli Srbi u Oktobarskoj revoluciji i ruskom građanskom ratu
10.11.2017. god.


Jedan od najznačajnijih događaja u dvadesetom veku bila je Oktobarska revolucija u Rusiji. Pored podanika bivše Ruske Imperije, u Građanskom ratu koji je usledio učešća je uzelo nekoliko desetina hiljada Srba i pripadnika drugih južnoslovenskih naroda. Russia Beyond pokušaće da vam približu otkud toliko veliki broj Jugoslovena u revoluciji i po kojim kriterijumima su birali stranu.

Oktobarska revolucija, čija se stogodišnjica sada obeleževa predstavlja jedan od najvećih događaja dvadesetog veka. Pošto je u Rusiji u to vreme na snazi bio Julijanski kalendar, prva socijalistička revolucija u istoriji sveta ostala je upamćena kao oktobarska, iako se po danas važećem kalendaru odigrala 7. novembra (25. oktobar po Julijanskom kalendaru) 1917. godine. Oktobarska revolucija predstavlja kulminaciju haosa u koji rusko društvo upada nakon Februarske revolucije, kada je pod krajnje sumnjivim i do danas ne sasvim razjašnjenim okolnostima, sa vlasti zbačen car Nikolaj Drugi Romanov.

Oktobarska revolucija predstavljala je uvod u krvavi Građanski rat, koji je potrajao više od 5 godina. Procenjuje se da je na obe zaraćene strane poginulo preko 2,5 miliona vojnika, kojima kada se doda broj stradalih od gladi, nemaštine i terora koji su sprovodile obe zaraćene strane, kao i razne autonomne naouružane grupe, dolazi se do brojke od 10 miliona. U Oktobarskoj revoluciji i građanskom ratu koji je usledio, zapaženo učešće imali su Srbi i drugi narodi bivše Jugoslavije. Borili se su se na obe strane, a procenjuje se da ih je bilo oko 40,000.

Car Nikolaj izvršio smotru srbskih doborovoljaca

Oktobarska revolucija dogodila se u trećoj godini Velikog rata. Srbi iz Bosne i Hercegovine, Hrvatske i Vojvodine bili su vojni obveznici austrougarske armije. Vojni vrh Žuto-crne monarhije iz razumljivih razloga mobilisane Srbe umesto u borbu sa vojskom Kraljevine Srbije, slao je uglavnom na Jugozapadni front (protiv Rusije i Rumunije) i italijansko ratište, gde im je komandovao jedan od najboljih austrougarskih oficira, feldmaršal Svetozar Borojević, Srbin sa Banije. Maršal Borojević iako se nije direktno borio protiv srpske vojske, bio je uz generala Stjepana Sarkotića (odgovornog za rušenje Njegoševe kapele na Lovćenu), jedini austrougarski oficir čija je molba za prijem u Vojsku Kraljevine SHS 1918. godine odbijena. 

Većina Srba u autrougarsku vojsku bila je mobilisana protiv svoje volje, i često su se bez borbe predavali ruskoj vojsci. Od srbskih ratnih zarobljenika već na leto 1915. formiran je Srbski dobrovoljački odred, čiju je smotru u Odesi izvršio sam car Nikolaj Drugi. Procenjuje se da je tokom 1915. iz Rusije kao podrška Srbiji upućeno nekoliko hiljada dobrovoljaca, bivših austrougarskih vojnika. Ulazak Bugarske u rat preseca ovaj koridor i srbski dobrovoljci bore se od tada zajedno sa Rusima u Rumuniji i Galiciji (deo teritorije današnje Ukrajine).

Car Nikolaj na smotri srbskih dobrovoljaca u Odesi

Broj srbskih doborovoljaca značajno je porastao nakon Brusilovljeve ofanzive (jun-septembar 1916), tokom koje je austorugarska armija pretrpela fatalne gubitke. Oko milion austrougarskih vojnika izbačeno je iz stroja, a preko 400.000 su zarobljeni, od čega veliki broj su bili Srbi i pripadnici drugih naroda bivše Jugoslavije. Prodor koji je osmislio general Aleksej Brusilov bio je najznačajniji ruski vojni uspeh u Prvom svetskom ratu. Interesantno je takođe da se Brusilov, najuspešniji carski general u Prvom svetskom ratu, 1920. godine pridružio boljševicima i u septembru mesecu iste godine potpisao apel upućen oficirima i vojnicima Bele armije, koji je pozivao na prekid građanskog rata i predlagao punu amnestiju.   

Tito odbio da se pridruži srbskim dobrovoljcima

Snage srbskih doborovoljaca uoči Februarske revolucije narasle su bile na oko 40,000 boraca, što je bilo dovoljno za popunu dve samostalne divizije. Ove jedninice bile su otovorene i za austrougarske ratne zarobljenike iz reda ostalih južnoslovenskih naroda. U martu 1915. u rusko zarobljeništvo pao je i kaplar Josip Broz. On odbija mogućnost da se pridruži srbskim dobrovoljačkim jedinicama i bira zarobljenički logor, uz prinudni rad na održavanju Transibirske železnice.

Nakon zbacivanja cara Nikolaja, moral u dvema srbskim dobrovoljačkim divizijama nije se razlikovao mnogo od ostalih jedinica ruske armije. Harali su nedisciplina i dezerterstvo, što je dovelo do nihovog značajnog osipanja. Na ratne zarobljenike i srpske dobrovoljce posebnu pažnju su obratili boljševici. Unutar divizija formirani su vojnički komiteti - sovjeti, a aktivno su deljeni i propagandni komunistički leci na srbskom jeziku. Komunistička agitacija, s obzirom na socijalnu strukturu vojnika, preko 80% su bili radnici i seljaci, imala je značajnog uspeha.

Aktivna komunistička propaganda

Na vrhuncu Ruskog građanskog rata, u Caricinu se 1918. godine publikovao trojezični časopis „Internacionalist“, na mađarskom, nemačkom i srbskom jeziku. Urednik ovog izdanja bio je građanin Austrougarske, Srbin iz Sombora Lazar Vukičević. Iste godine u Moskvi je lični Lenjinov prijatelj dr Vukašin Marković pokrenuo časopis na srbskom jeziku „Revolucija“. Marković je u Rusiju dospeo kao student medicine, uzeo aktivnog učešća u revoluciji, nakon čega se vratio u rodnu Crnu Goru. Tamo zbog revolucionarne delatnosti dolazi u sukob sa zakonom, a iz cetinjskog zatvora beži u Rusiju. Beogradska Politika 1927. godine piše da „posle uspeha kantonskih boljševičkih trupa sovjetska vlada je poslala Kinezima dr Markovića za glavnog političkog komesara.“

Dr Vukašin Marković sa Lenjinove desne strane u crnom kaputu, Crveni trg 1918.

Najpoznatiji Srbin u Oktobarskoj revoluciji bio je Aleksa Dundić. O biografiji legendarnog heroja Ruskog građanskog rata pre Oktobarske revolucije ima malo verodostojnih podataka. Poznato je samo da je nakon zarobljavanja kod Lucka (današnja Ukrajina) pristupio Srbskoj dobrovoljačkoj diviziji. Tokom građanskog rata borio se rame uz rame sa ikonama revolucije Semjonom Buđonijem i Klimentom Vorošilovim. Poznati pisac Isak Babelj u knjizi „Crvena konjica“, opisuje ga kao „Srbina hrabrijeg od svih“. Dundić gine pred sam kraj rata u okršaju sa Poljacima kod grada Rovno (takođe današnja Ukrajina).

U više gradova Rusije danas postoje ulice koje nose ime Alekse Dundića, uključujući Moskvu i Sankt Peterburg. Posvećeno mu je nekoliko pozorišnih predstava i filmova, uključujući i jugoslovensko-sovjetsku kooprodukciju iz 1958, u kojoj ulogu Dundića tumači Branko Pleša.

Neki od Srba postali su kasnije žrtve sistema za koji su se u Oktobarskoj revoluciji borili. Jedan od takvih bio je Vladimir Ćopić, potpukovnik Španske republikanske armije, komandant 15. internacionalne brigade „Linkoln“, stradao je 1939. u Staljinovim čistkama. Dve godine ranije streljan je i komdiv (čin u rangu general-potpukovnika) Danilo Serdić, komandant 3. konjičkog korpusa Beloruskog vojnog okruga, nosilac Ordena crvene zastave.

Komunistički istoričari posle Drugog svetskog izneli su tvrdnje je čak polovina srbskih doborovoljaca prešla na stranu boljševika. Te ocene su verovatno preterane i motivisane bile dnevno političkih potrebama, po kojima je vladajući komunistički sistem trebalo retroaktivno popularizovati. Ipak, Srbi koji su se borili na strani boljševika bili su usled efikasne komunističke agitacije i propagande neuporedivo motivisaniji, od onih koji su bili na strani Bele armije i srodnih grupacija.

Jugoslavija poslednja priznala SSSR

Vremenom su se srpske jedinice integrisale sa intervencionističkim snagama Antante koje su podržavale vladu admirala Kolčaka. Kada je formirana Vlada Kraljevine SHS srbskim jedinicama je upućena zvanična instrukcija da se potčinjavaju komandi francuskog generala Žanena. Srpske jednice na strani snaga kontrarevolucije dejstvovale su na severu Rusije, u Arhangelsku je postojao poseban srbski odred. Srbi su 1918. ratovali takođe u Sibiru i na Dalekom Istoku, zajedno sa Čehoslovačkim korpusom, jedinice formirane od austrougarskih zarobljenika češke i slovačke nacionalnosti, po sličnom modelu kao i srpske divizije. Srpske jedinice na strani kontrarevolucije povukle su se iz Rusije preko dalekoističnih luka zajedno sa ostalim snagama Antante u drugoj polovini 1918.

Belogardejska elita u Srbiji. Baron Vrangel sedi drugi s leva, pored njega je mitropolit Antonije Hrapovicki.

Tokom Građanskog rata srpske diplomatske i vojne misije su se nalazile u Samari, Omsku, Jekaterinodaru (danas Krasnodar) i Sevastopolju, gradovima koje su kontrolisali snage kontrarevolucije. U Beloj gardi, delu čuvenog ruskog pisca Mihaila Bulgakova, pominje se da su u Kijevu početkom 1919. nade protivnika boljševika i Petljurinih ukrajinskih nacionalista (preteča današnjih banderovaca), podgrevale glasine o iskrcavanju srpske vojske u Odesi.

Regularna srbska vojska nije došla u pomoć kontrarevoluciji, ali poslednja zemlja na planeti koja je priznala SSSR bila je Kraljevina Jugoslavija. To  je urađeno tek u predvečerje Drugog svetskog rata, 25. juna 1940. godine.

Igor Damjanović,
Russia beyond



  • Izvor
  • Srpski vojnici stražare na pruzi u okolini grada Murmanska./ vostok.rs


Komentara (0) Ostavite Vaš komentar Objavite novost

NOVOSTI IZ RUBRIKE

Toksikološki institut u Bonu je u uzorcima sa autopsije otkrio tragove leka droperidol, teškog neuroleptika koji može da izazove infarkt, a koji Miloševiću nikada nije bio propisan. Istragu o...


Serija režiranih ratova koju je nametnula zapadna oligarhija, a koja kulminira sada sukobom sa Rusijom, samo je očajnički i uzaludni pokušaj da se očuva kriminalna i nepravedna svetska dominacija...

Svađa oko američke granične krize postala je test da li država može da prkosi saveznoj vladi kako bi se zaštitila


Navršilo se tačno 81 godina od završetka velike napadne operacije Crvene armije koja je imala za cilj da probije opsadu Lenjingrada, čijem stanovništvu je usled teškog bombardovanja i permanentne...

Izborna kampanja koja je u svom finišu, manifestuje svoje uticaje na najneverovatnije načine.  


Na današnji dan , pre 24 godine, izvršeno je plansko izmeštanje jedinica Prištinskog korpusa sa Kosova i Metohije u skladu sa naređenjem Štaba Vrhovne komande str. pov. br. 01/6019-10...


Ostale novosti iz rubrike »