BitLab hosting
Početna stranica > Novosti

„Ni slučajno nemojte razgovarati na ruskom!“

„Ni slučajno nemojte razgovarati na ruskom!“
09.10.2017. god.
U martu 1999. bombe NATO-a nisu padale na Miloševićev režim, niti na nepromišljenu i nedoslednu politiku Beograda u pobunjenoj pokrajini, niti na zemlju koja se posle deset godina sankcija gušila u sitnom lopovluku i krupnom kriminalu. Ne, oni su gađali moju Mitru, njen Lik i njeno Dostojanstvo, njeno Smirenje i njenu Ljubav. Oni su to radili i ranije: 1941, 1944. i 1995, ali ja tada to nisam znao.


Jevgenij Baranov je ruski TV reporter koji je tokom agresije NATO-a na SRJ 1999. izveštavao iz Beograda i sa Kosova. On ekskluzivno za „Rusku reč“ posle 14 godina evocira svoje uspomene na sve što je tada video i doživeo.

Prvi avion NATO-a smo oborili odmah posle ponoći 25. marta 1999. To se dogodilo u dopisničkoj sobi Šestog kanala ruske televizije, u TV centru 
„Ostankino“ u Moskvi. Čim je eksplodirao prvi Tomahavk, čim su prve bombe pale na Jugoslaviju, postalo je jasno da će odobrenje za naš odlazak u Beograd (koje je nedeljama odlagano) biti potpisano iste noći. Odavno smo se spakovali za put, ostalo je samo da čekamo odluku. Producent agencijskih vesti vadi iz štampača sveže izveštaje novinskih agencija i ne skrivajući nervozu pravi od njih papirne avione. Na noćnom „nebu“ prostrane dopisničke sobe, iznad praznih stolova i pogašenih računara, leteli su te noći avioni sa američkim petokrakama na krilima, nacrtanim običnom olovkom. „Bombardovan je Danilovgrad u Crnoj Gori“, „nanose se udari po objektima vojne, energetske i saobraćajne infrastrukture Savezne Republike Jugoslavije“ – štampač sve vreme umnožava broj papirnih aviona, i sa svakim novim novinskim izveštajem sve je realnija veza između tih aviončića i pravih borbenih mašina koje sa visina nedostižnih za protivvazdušnu odbranu zasipaju ognjem voljenu Jugoslaviju. Odobrenje za let čekamo uz čašicu, da bi nam bilo lakše... A ono nikako da stigne...

 

Jevgenij Baranov na delu. Fotografija iz ličnog arhiva.

Gotovo je nemoguće pogoditi olovkom papirni avion u letu, jer stalno menja pravac. Isto tako je nemoguće raketom, napravljenom u davna vremena, oboriti najnoviji bombarder, jurišni avion ili lovac. Međutim, u tom trenutku bespomoćnog očajanja naša ideja je bila jednostavna: ako uspemo mi, uspeće i oni. A na njih, tamo, 2,5 hiljade kilometara odavde, padaju prave bombe! Mi smo uspeli...

A da su uspeli i oni, to smo saznali kada smo 29. marta ujutru prešli mađarsko-jugoslovensku granicu. Dva kratko podšišana mladića banditskog izgleda, u čiji „mercedes“ su nas strpali policajci na izlasku iz Subotice, celim putem do Beograda su nam pričali o američkom „Steltu“ koji je oboren te noći. Tako sam ja, padom „Nevidljivog“, zakoračio u novi život.

Ma svi su ovde divljaci!

Pripadnik francuskog KFOR-a pred zapaljenom pravoslavnom crkvom

U Srbiji sam prvi put bio tačno godinu dana ranije, u martu 1998. Tada sam bio zbunjen, ništa nisam shvatao, sve sam posmatrao kroz prizmu nekakve primitivne analogije, nisam znao jezik... Tada smo snimatelj i ja putovali na Kosovo. Nismo imali ni poznanika, ni kontakata, nismo znali kome da se obratimo za pomoć i savet. U centru Prištine, u predvorju hotela „Grand“, po ko zna koji put smo sa skrivenom zavišću posmatrali kako naše zapadne kolege užurbano rade sa svojim mnogobrojnim producentima, montažerima, prevodiocima i vozačima u blindiranim džipovima. Tada nam priđe Mitra Reljić. Mala rastom, mršava, sa naočarima, po izgledu bi se reklo da joj je oko pedeset godina, pruži mi ruku i na izvrsnom ruskom jeziku upita može li nam nekako biti od koristi. Taj stisak ruke sam zapamtio za ceo život. To je bilo moje poznanstvo sa Srbijom. Tvrdoglavost, neobična odlučnost, kategoričnost i čvrstina koja nikada ne popušta – to su bile njene osobine. Ali ona je u isto vreme bila toliko krotka, da smo čak pomišljali da je možda potajno zamonašena. Sve je to za mene tada postalo i zauvek ostalo lice moje Srbije. Mitra je bila profesor ruskog jezika na Prištinskom univerzitetu. Od tog trenutka putovala je sa nama čak i tamo gde su odbijali da idu i najžešći momci iz policije. Preklinjali smo je da ostane na policijskom kontrolnom punktu, ali ona je izlagala riziku i sebe i nas, i skrivala se na zadnjem sedištu našeg starog golfa dok smo se mi pretvarali da smo Amerikanci pred naoružanim pripadnicima „OVK“, kada su nas zaustavili na usponu prema manastiru Devič u Drenici.

Iz ličnog arhiva Jevgenija Baranova.

Nijednom se nismo sporečkali, čak ni kada bismo od straha popili koju više u društvu policajaca i na trenutak zaboravljali da je ona tu, sa nama. Bio je dovoljan jedan njen pogled, začuđen i nepodnošljivo uporan. Za nju su Rusi bili, i do danas su, nadam se, ostali nešto što se nikako ne dovodi u vezu sa bilo kakvim nedostojnim, nečasnim ili sitničavim postupkom... Hteli ili ne, morali smo da se ponašamo u skladu sa tom njenom predstavom. Sporečkali smo se samo jednom, na rastanku, kada smo joj pred sam polazak u Beograd ponudili novac za dane koje je provela sa nama...

Gledamo stubove dima sa druge strane reke, iznad sela gde su još pre tri dana živeli samo Srbi, i shvatamo da oni nesrećnici koji su ostali u Prištini nemaju mnogo šanse da prežive.

U martu 1999. bombe NATO-a nisu padale na Miloševićev režim, niti na nepromišljenu i nedoslednu politiku Beograda u pobunjenoj pokrajini, niti na zemlju koja se posle deset godina sankcija gušila u sitnom lopovluku i krupnom kriminalu. Ne, oni su gađali moju Mitru, njen Lik i njeno Dostojanstvo, njeno Smirenje i njenu Ljubav. Oni su to radili i ranije: 1941, 1944. i 1995, ali ja tada to nisam znao.

Prva sirena za vazdušnu opasnost koju sam čuo u Beogradu bila je znak da je moje detinjstvo završeno. Tada sam imao 29 godina i odrastao sam po drugi put. Sve što se oko mene događalo nije imalo mnogo veze sa onim otvorenim svetom, sa onom idejom koju smo ja i mnogi moji vršnjaci 8 godina posle rušenja Sovjetske Imperije i dalje sve vreme nosili u srcu. Vize, ponižavajući redovi pred konzulatima evropskih ambasada i sve što nas je odvajalo od sveta mi smo doživljavali kao našu unutrašnju neuređenost, kao nešto što nas iritira, ali što će kad-tad morati da prođe. Posle pada komunizma nije više bilo neprijatelja. Jednostavno nije smelo da ih bude! I evo sada mi, unuci boraca Drugog svetskog rata, stojimo u noći pod beogradskim nebom, i ne potresa nas toliko sama sirena, koliko činjenica da mi prepoznajemo taj zvuk!

Rano ujutro, pored ruševina Saveznog ministarstva unutrašnjih poslova koje su se još uvek dimile, srećemo uplakanog starca. Na sakou ispod mantila vidi se neko ordenje. Drhtavom rukom sve vreme skida i stavlja naočare sa vrlo debelim staklima. Oči mu crvene od suza i postaju neprirodno velike svaki put kad stavi naočare.

I evo sada mi, unuci boraca Drugog svetskog rata, stojimo u noći pod beogradskim nebom, i ne potresa nas toliko sama sirena, koliko činjenica da mi prepoznajemo taj zvuk!

„Kažite tamo, u Rusiji, da u nama ima ljubavi!“ Sve vreme je to ponavljao... A čekala su nas još 73 bombardovanja...

Francuski kapetan očigledno želi da nam pomogne.

„Shvatite, nemam slobodnih ljudi da vam dam pratnju! Vidite i sami šta se dešava! A bez pratnje nemam pravo da vas pustim. Zaista mi je žao, gospodo...“

Na mostu preko Ibra, koji deli Kosovsku Mitrovicu na severni srbski i južni albanski deo, pokušavamo da izdejstvujemo da nas puste u delove Kosova gde već treći dan besne pogromi.

„Uveravam vas, u Prištini više nema Srba! Prema našim informacijama, svi su smešteni u privremene kampove za prijem izbeglica.“

Tu Francuz zove nekoga telefonom.

„Kako rekoste da se ona zove? Mitra Reljić. Evo odmah. Nažalost, nema nikakve mogućnosti da saznamo šta se konkretno desilo sa bilo kim od njih...“

Svoju bežaniju Mitra Reljić je počela 1992. Prognana je iz rodnog Sarajeva i našla se u Srbiji, u izbegličkom logoru pored Sombora. Pet godina kasnije, pre nego što će početi krvavi sukobi na Kosovu i Metohiji, dali su joj mali stan u univerzitetskom naselju u Prištini. Tu je doživela košmar 1998, bombardovanje i povlačenje srpske vojske i policije 1999, a početkom 2000-ih pokolj i iživljavanje nad Srbima koji su ostali u pokrajini.

Gledamo stubove dima sa druge strane reke, iznad sela gde su još pre tri dana živeli samo Srbi, i shvatamo da oni nesrećnici koji su ostali u Prištini nemaju mnogo šanse da prežive.

Nismo se videli sa Mitrom od 1999. Iz priča onih koji su odmah posle rata izbegli iz Prištine znali smo da su Albanci oduzeli Mitrin stan, ali da je ona i dalje u Prištini. Teško bismo mogli da je pronađemo i u normalnim okolnostima, a sada je to verovatno i nemoguće. Postojao je jedan pouzdani način: da se raspitamo kod sveštenika prištinskog hrama svetog Nikole, ali već smo saznali da je i hram spaljen.

Sve što se oko mene događalo nije imalo mnogo veze sa onim otvorenim svetom, sa onom idejom koju smo ja i mnogi moji vršnjaci 8 godina posle rušenja Sovjetske Imperije i dalje sve vreme nosili u srcu.

„Od nas je Borba, a od Gospoda pobeda!“ Tim rečima nas je ispratio vladika Atanasije (Jevtić) kada smo mu izneli svoju nameru da na sopstveni rizik pređemo na drugu stranu reke. Francuski oficiri koji su čuvali most upoznali su nas sa dopisnikom nekog pariskog izdanja i on nam toga dana predloži da uzmemo njegovog vozača Albanca. On je tom Albancu rekao da smo mi upravo došli iz Pariza da ga zamenimo.

„Ni slučajno nemojte razgovarati na ruskom“, upozorava nas Francuz.

„On ne zna francuski, dovoljno će biti da imitirate francuski izgovor i on neće ništa primetiti.“

Odmah uviđamo dva problema. Prvi je u tome što moj snimatelj može koliko-toliko da imitira samo dve reči: Da i Ne. Pa i tu je njegov rjazanski izgovor očigledan čak i za jednog Albanca. Drugi problem je moj francuski. Za vozača je on dovoljan, ali je zato potpuno neupotrebljiv i čak opasan prilikom susreta sa francuskim vojnicima. Treba da putujemo delom Kosova koji je u zoni odgovornosti francuskih snaga. Ako prilikom provere naših dokumenata Francuzi ne budu tretirali nas kao svoje sunarodnike, onda je čitava ova maskarada uzaludna.

„Gospodine oficire! Mi smo ruski novinari. Da biste nas spasli od ozbiljnih problema Vi treba odmah da se obradujete što me vidite, kao da smo školski drugovi...“ Tu frazu sam unapred sastavio i bezbroj puta je uvežbavam, obraćajući se različitim intonacijama svome namrgođenom i krajnje ćutljivom snimatelju...

„Ui“, odgovara on i okreće se prema prozoru sa takvim izrazom, kao da nema više o čemu sa mnom da razgovara. Pored nas promiče putokaz, na brzinu premazan crnom farbom, ali se još uvek vidi ćirilični natpis „Srbica“.

U martu 1999. bombe NATO-a nisu padale na Miloševićev režim. Oni su to radili i ranije: 1941, 1944. i 1995, ali ja tada to nisam znao.

Cilj našeg putovanja je manastir Devič u Drenici. Vozač postade sumnjičav kada nam je ostalo svega nekoliko kilometara do cilja. Drenica se uvek smatrala najnemirnijim područjem u pokrajini, a sada, u jeku pogroma, pa još u planini, usred šume, sa vozačem koji sumnja da ga obmanjujemo... Nije nam baš lagodno. Manastir je smešten u omanjoj uvali, udaljenoj od glavnog puta. Put prema manastiru prolazi kroz mračno albansko selo. Visoki crveni zidovi od cigle, i iste takve kuće, sa prozorima okrenutim prema dvorištu, a sa strane ulice samo zid, bez vrata i prozora... Odmah po izlasku iz sela počinje strm uspon. Tu nas zaustavlja prva francuska vojna patrola...

Poručnik, koga sam još poizdalje zapanjio svojom uvežbanom frazom, široko se osmehuje i širi ruke. Ono što se dogodilo u poslednja tri dana naučilo ga je da ne zadaje suvišna pitanja. On samo doviknu nešto svojim vojnicima, a meni reče da oni čuvaju manastir Devič, tačnije ono što je od njega ostalo... Osvrnuh se, kad tamo – vojnici prijateljski tapšu mog snimatelja po ramenu i pomažu mu da prebaci naše stvari iz gepeka automobila u njihov blindirani vojni džip.

Poslednji put smo bili ovde 1998, zajedno sa Mitrom. O igumaniji Anastasiji već tada su kružile legende. Priča se da su Albanci potpuno opkolili manastir, a ona je sa svojim monahinjama branila manastirske zidine sa puškom u ruci. Znao sam da Mitru nešto vezuje za ovaj manastir, sećao sam se kako je ona tada, pre 6 godina, hrlila ovamo, prezirući opasnost, i nadao sam se da ovde neko zna šta se dogodilo sa njom.

„To se desilo dva dana pre vašeg dolaska. Bilo ih je oko 300. Mi smo evakuisali monahinje, to je sve što smo mogli da učinimo.“

Govoreći to, mladi Francuz me propusti u prolaz manastirske kapije. Teška drvena krila bila su strgnuta sa šarki. Još uvek je izlazio dim iz razbijenih prozora konaka, pripijenog uz liticu u dubini manastirskog dvorišta.

„Ako hoćete u crkvu, idite sami. Sačekaću vas ovde“, reče nam poručnik, krijući pogled iz nekog razloga.

Iz ličnog arhiva Jevgenija Baranova.

Na trenutak obnevidesmo kada uđosmo spolja u gustu pomrčinu hrama. Hram je iznutra izgoreo, ali mi u početku ne vidimo gotovo ništa. Krenusmo prema ikonostasu i put nam prepreči ugljenisana drvena pregrada. Zrak sunca se kao reflektor probija kroz pocrnelu kupolu hrama, kao da osvetljava fotografije. Pod debelim slojem gareži naziru se likovi svetitelja koje vatra nije progutala. Po crnilu izgorelih fresaka i stubova vide se nožem ili ekserom urezani potpisi napadača i skraćenica „OVK“ („UČK“). Ispod nogu, među parčadima crkvenog nameštaja, nađosmo metalni krst izvitoperen od plamena. On je nekada krasio carske dveri...

„Divljaci, zar ne?“, reče mi Francuz izdaleka, videći da izlazimo iz crkve.

„Na koga mislite?!“, upitah ja gnevno, ni sam ne znam zašto.

„Ma svi su ovde divljaci! O onima koji su ovo napravili suvišno je i govoriti. Ali ni te monahinje nisu normalne! Zamislite, morali smo silom da ih spasavamo. Nisu htele da idu. Tamo iza kapije besni gomila, u pitanju su minuti, a one kažu: 'Ne idemo mi nikud!' Jednu staricu su vojnici morali bukvalno da vuku do oklopnog transportera, toliko se opirala...“

Mitra je među poslednjima evakuisana iz Prištine. I opet u izbeglički logor. Ovoga puta na teritoriji britanske vojne baze. Našli smo je kada smo se vratili na Kosovo posle martovskih pogroma. Ona sada živi u Kosovskoj Mitrovici. Predaje ruski jezik studentima koji su ovde okupljeni iz srbskih enklava, raštrkanih po Kosovu i Metohiji. Majušni iznajmljeni atelje prepun je knjiga. Knjige su poređane po podu, jer tu gotovo i nema nameštaja. Nema fotografija na zidovima, nema cveća, zavesa... Nema ničega što bi ukazivalo da ova prostorija služi za stanovanje. Zasebno je spakovala knjige koje će poneti sa sobom ako ponovo bude morala da beži. Vikendom, kada na fakultetu nema nastave, Mitra seda na autobus i odlazi preko reke, tamo, na albansku stranu. Sve ove godine ona rizikuje svoj život obilazeći jedno po jedno srbsko groblje i pažljivo prepisujući u svesku imena i prezimena onih koji su tu sahranjeni. Mitra ne sumnja da će srbska groblja, raštrkana po celom Kosovu, uskoro nestati, ali jedno sigurno zna: dokle god bude živo sećanje na one koji su nekada živeli na ovoj zemlji, ova će zemlja biti srbska.

Jevgenij Baranov je poznati TV voditelj i dopisnik „Prvog kanala“.

Ruski tekst na sajtu „Ruskog ekspresa“, Russia beyond



  • Izvor
  • Zapaljene kuće u selu Čaglavica pored Prištine tokom albanskog iživljavanja nad Srbima 17. marta 2004. U selu je ubijeno sedam osoba. AP / Russia beyond/


Komentara (0) Ostavite Vaš komentar Objavite novost

NOVOSTI IZ RUBRIKE

Toksikološki institut u Bonu je u uzorcima sa autopsije otkrio tragove leka droperidol, teškog neuroleptika koji može da izazove infarkt, a koji Miloševiću nikada nije bio propisan. Istragu o...


Serija režiranih ratova koju je nametnula zapadna oligarhija, a koja kulminira sada sukobom sa Rusijom, samo je očajnički i uzaludni pokušaj da se očuva kriminalna i nepravedna svetska dominacija...

Svađa oko američke granične krize postala je test da li država može da prkosi saveznoj vladi kako bi se zaštitila


Navršilo se tačno 81 godina od završetka velike napadne operacije Crvene armije koja je imala za cilj da probije opsadu Lenjingrada, čijem stanovništvu je usled teškog bombardovanja i permanentne...

Izborna kampanja koja je u svom finišu, manifestuje svoje uticaje na najneverovatnije načine.  


Na današnji dan , pre 24 godine, izvršeno je plansko izmeštanje jedinica Prištinskog korpusa sa Kosova i Metohije u skladu sa naređenjem Štaba Vrhovne komande str. pov. br. 01/6019-10...


Ostale novosti iz rubrike »