BitLab hosting
Početna stranica > Novosti

Četiri istaknuta Srbina koja su stradala služeći Rusiji

Četiri istaknuta Srbina koja su stradala služeći Rusiji
24.07.2017. god.


Tokom vekova ruski i srbski narod mnogo puta su vodili ratove protiv zajedničkih neprijatelja osmanskog i nacističkog zla, austro-nemačkih imperijalnih ambicija, pa do poslednjih građanskih ratova na Balkanu i Jugoistoku Ukrajine. Mnogo Rusa, uključujući poslednjeg cara Nikolaja Romanova pomoglo je u ratovima srbskoj braći, a bilo je, naravno, i obratnih primera. „Ruska reč“ predstavlja četiri istaknuta Srbina koja su se borila za Rusiju.

Pukovnik Nikolaj N. Rajevski odveo je 5000 dobrovoljaca u srbsko-turski rat 1876-78. Poginuo je kod Aleksinca, 20. avgusta 1876. Smatra se da je upravo on poslužio Lavu Tolstoju za lik grofa Vronskog u romanu «Ana Karenjina».

Car Nikolaj Drugi i kralj Petar Prvi, Sankt Peterburg 1910. Izvor: Arhivska fotografijaCar Nikolaj Drugi i kralj Petar Prvi, Sankt Peterburg 1910. Izvor: Arhivska fotografija

 

Poslednji ruski car Nikolaj Drugi tragičnu sudbinu svoje porodice i carstva zapečatio je odlukom da sa Austrougarskom zarati zbog Srbije. «Veliki je dug naš pred Rusijom. Može čovek biti dužan čoveku, može i narod narodu. Ali dug, kojim je Rusija obavezala srbski narod 1914. godine, tako je ogroman, da njega ne mogu vratiti ni vekovi, ni pokoljenja.» - izjavio u svojoj besedi 1932. godine vladika Nikolaj Velimirović

U periodu između dva svetska rata grupa od 20 kozaka, bivših vojnika Bele armije generala Vrangela, posle evakucije Krima primljenih u Vojsku Kraljevine Jugoslavije, poginula je u okršaju sa šiptarskim bandama na jugoslovensko-albanskoj granici. Sahranjeni su u crnogorskoj varošici Plavu, hiljadama kilometara daleko od rodne grude, u zemlji koji su branili su kao da im je vlastita otadžbina. U borbama za oslobođenje Beograda, oktobra 1944. poginulo je 4350 vojnika Crvene armije. Ruski dobrovoljci pravoslavnu braću na Balkanu nisu zaboravili ni  devedesetih godina prošlog veka. Na ratištima od Bosanske Krajine do Kosova i Metohije stradalo je 40 ruskih dobrovoljaca.

Postoje i obratni primeri, Srba koji su poginuli za Rusiju. «Ruska reč» izabrala je četiri  najpoznatija primera.

1. Mihail Andrejevič Miloradović, general, heroj Otadžbinskog rata 1812.

Izvor: Arhivska fotografijaIzvor: Arhivska fotografija

 

Pretostavlja se da su se njegovi preci iz Hercegovine preselili u Rusiju negde u 17. veku. Pradeda čije je ime nosio, bio je poverenik cara Petra Velikog za Balkan, čiji je zadatak bio da proveri istinost mletačkih glasina, da u brdima iznad Boke Kotorske živi slobodan pravoslavni narod, koji se aktivno opire turskoj vlasti. Upravo se poseta pukovnika Mihaila Iljiča Miloradovića i susret sa vladikom Danilom Petrovićem na Cetinju 1711, smatra uspostavljanjem rusko-crnogorksih odnosa.

Mihail Andrejevič rođen je 1771. u Sankt Peterburgu. Tokom svoje blistave vojničke karijere stigao je do čina general-pukovnika. Ratovao je zajedno zajedno sa legendama poput Suvorova i Kutuzova. Istakao se u ratovima sa Turcima i Napoleonom. Napoleonovu invaziju na Rusiju dočekao je na mestu vojnog upravnika, general gubernatora Kijeva. U legendarnoj Borodinskoj bici nalazio se na čelu rezevne milicije, a strateški važnu pobedu pod Vjazmom, Rusi su postigli pod njegovom komandom. U definitivnom slomu Napoleonovih armija Mihail Andrejevič imao je takođe zapaženu ulogu, kada je komandovao savezničkim armijama u bici kod Lajpciga 1813.   

Zahvaljujući velikim ratnim zaslugama, general Mihail Andrejevič 1818. postaje general-gubernator prestonog Sankt Peterburga. Kada je u gradu buknuo ustanak Dekabrista 1825. (Smatra se prvim pokušajem revolucije u Rusiji, koju su podigli oficiri i plemići, nezadovoljni izborom Nikolaja Prvog za cara. U Nikolajevu korist prethodno je abdicirao stariji brat Konstantin, koga su dekabristi želeli da vide na prestolu). Ustanici su se okupili na Senatskom trgu, gde ih je posetio Miloradović, koji je koristeći svoj veliki autoritet gotovo uspeo da ustanak obuzda na samom početku. Tokom njegovog obraćanja pobunjenicima, mladi oficir Petar Kahovski pucao u leđa Miloradoviću. Kahovski je zbog ovog zločina kasnije obešen.

Poslednja želja smrtno ranjenog generala bila je da car oslobodi od kmetovske zavisnosti sve seljake (1500 ljudi) u njegovom spahiluku. Želja mu je ispunjena, a sahranjen je u Aleksandrijsko-Nevskoj lavri u Sankt Peterburgu.

2. Aleksa Dundić, heroj građanskog rata

Izvor: Arhivska fotografijaIzvor: Arhivska fotografija

 

Možda i najpoznatiji Srbin, koji je stradao za Rusiju i jedini na listi koji nije stekao generalski čin. S obzirom na popularnost među boljševicima, te bliskosti sa legendama revolucije maršalima Semjonom Buđonijem i Klimentom Vorošilovim, nema sumnje da bi i Dundić, da je dožveo kraj građanskog rata, stigao do generalskog čina.

O njegovom životu do Oktobarske revolucije malo se zna. Rodom je najverovatnije iz Dalmacije, zna se da je kao mladić otišao u Argentinu i tamo se izdržavao kao pastir. Početkom Prvog svetskog rata biva mobilisan u Austrougarsku vojsku, gde ubrzo stiče podoficirski čin i postaje prvak u mačevanju u konkurenciji podoficira. U borbama oko ukrajinskog grada Luck, biva zarobljen od strane Armije Carske Ruske.

Zarobljenim austrougarskim vojnicima i oficirima iz reda južnoslovenskih naroda, Rusi su nudili izbor da pristupe Srbskoj dobrovoljačkoj diviziji. Dundić je to sa oduševljenjem prihvatio, za razliku od recimo Josipa Broza koji je tu mogućnost odbio i odlučio da ostane u zarobljeništvu. Nakon Februarske revolucije u Rusiji, Dundić se pridružuje boljševicima i učestvuje u mnogim važnim bitkama u vojsci crvenih. Gine pred sam kraj građanskog rata, u okršaju sa Poljacima kod grada Rovno u Zapadnoj Ukrajini.

Pojedinci su osporavali srbsko poreklo Dundića, navodeći da je on bio Hrvat. Međutim poznati pisac Isak Babelj, u svom delu «Crvena Konjica» Dundića opisuje kao «Srbina, hrabrijeg od svih». U sećanjima njegovog ratnog komandanta maršala Buđonija, Dundić je takođe okarakterisan kao Srbin, kao i u delu sovjetskog pisca Vladimira Bogomolova iz 1975. U njegovu čast izvedeno je nekoliko sovjetskih pozorišnih predstava i snimljeno filmova, uključući i sovjetsko-jugoslovensko koprodukciju iz 1958. U ovom, jednom od prvih domaćih filmova rađenih u boji, glavnu ulogu tumači Branko Pleša, s tim što Dundićeva biografija nije u potpunosti verodostojno predstavljena. Aleksa Dundić je odlikovan Ordenom crvene zastave, u više ruskih gradova postoje ulice koje nose njegovo ime, uključujući Sankt Peterburg i Moskvu.

4. Andrija Bakić, poslednji zarobljeni general Bele armije

Izvor: Arhivska fotografijaIzvor: Arhivska fotografija


Rodio se poslednjeg dana 1878. godine u Andrijevici, tadašnja Knjaževina Crna Gora. Posle završene osnovne škole u rodnom gradu, školovanje nastavlja u Beogradu. Nakon optužbe da je učestvovao u organizovanju Ivanjdanskog atentata na kralja Milana Obrenovića 1899, Bakić beži u Rusiju.

U Odesi završava kadetsku školu, učestvuje u Rusko-japanskom ratu 1905, a iz vojske se povlači u  1913. zbog lošeg zdravstvenog stanja. Njegovo odsustvo iz vojske nije dugo trajalo. Odmah po izbijanju Prvog svetskog rata Bakić podnosi zahtev za vraćanje u vojnu službu, veoma se ističe u borbama na Zapadnom frontu, u kojima su Nemci masovno koristili hemijsko oružje. Stiče niz ordena i ratnih medalja, od kojih je najznačajniji orden Svetog Georgija četvrtog stepena. Februarsku revoluciju dočekao je na Severnom frontu kao komandat 55. Sibirskog puka. Kao zakleti monarhista, po revoluciji biva smenjen sa položaja.

U Samari prilazi Privremoj vladi admirala Kolčaka i dobija položaj načelnika Sizrenske oblasti. Potom biva premešten u Orenburg, gde komanduje korpusom uralskih Kozaka. Nakon niza poraza Bele armije u građanskom ratu, zajedno sa atamanom Aleksandrom Dutovim, povlači se u kinesku pokrajinu Sikjnag. Pod pritiskom Boljševika, kineske vlasti belogardejcima uskraćuju gospoprimstvo, Bakić se povlači u Mongoliju, odakle nastavlja borbu. Uhvaćen je i streljan u maju 1922. godine. Likvidacija njegovih trupa smatra se definitivnim slomom organizovanog oružanog otpora boljševičkim vlastima 

4. Mustafa Golubić, general NKVD-a, Heroj Sovjetskog Saveza

Izvor: Arhivska fotografijaIzvor: Arhivska fotografija

 

Za razliku od većine svojih zemljaka, koji su prihvatajući islamsku veru tokom vekova turske okupacije potpuno izgubili i nacionalu kopču sa precima, Mustafa Golubić, stasiti mladić iz hercegovačkog Stoca, smatrao se Srbinom.

U Prvom Balkanskom ratu prijavljuje se doborovoljno u četnički odred Voje Tankosića. Za ispoljenu hrabrost, od strane regenta Aleksandra dobija orden «Obilića». U Prvom svetskom prolazi mnoga bojišta, Albansku golgotu i na kraju učestvuje u proboju Solunskog fronta. Bitan detalj u životu Mustafe Golubića bilo je prijateljstvo sa pukovnikom Dragutinom Dimitrijevićem Apisom, vođom Crne ruke. Jedan je od retkih koji su u montiranom «Solunskom procesu» svedočili u Apisovu korist.

Razočaran streljanjem prijatelja, Golubić odlazi na studije u Švajcarsku, gde uspostavlja vezu sa agentima Kominterne i ubrzo se seli u Moskvu. Završava školu za oficire NKVD-a, dobija državljanstvo SSSR-a i počinje da radi za Četvrtu sekciju GPU, pri NKVD-u. Jedan od zadataka ove sekcije bilo je i organizovanje likvidacija političkih protivnika sovjetskog režima širom sveta. O njegovom radu u NKVD-u ispredaju se brojne legende, kao npr. da je po zadatku službe putovao u SAD i tamo osvojio srce najveće holivudske dive Ave Gardner. Pojedini jugoslovenski istoričari tvrde i da je Mustafa Golubić bio glavni organizator likvidacije Lava Trockog u Meksiku. Za ovo nema potvrde ni u jednom sovjetskom izvoru, koji slavu za eliminaciju otopadnika Trockog pripisuju Pavelu Sudoplatovu.   

Neposredno po okupaciji Kraljevine Jugoslavije Mustafa Golubić se obreo u Beogradu. Misija zbog koje se u turbulentnim vremenima vratio u otadžbinu ostala je do dana današnjeg pokrivena velom misterije. Spekuliše da je upravo on bio glavni organizator dizanja u vazduh zaplenjenog arsenala Vojske Kraljevine Jugoslavije u Smederevskoj tvrđavi 5. juna 1941, prilikom koje je poginulo oko 2500 civila, kao i niza drugih diverzantskih aktivnosti.

Bilo kako bilo, dva dana posle diverzije u Mustafin beogradski stan provaljuje Gestapo i hapsi ga pod lažnim identitetom, kao Luku Đerića. Spekuliše se takođe da je okupatoru potkazan upravo od strane svojih partijskih drugova iz okruženja Josipa Broza, koji nije krio strah da je Golubić u Jugoslaviju upućen da preuzme rukovodsto nad KPJ.

Ako je neko ljudsko doživelo muke okovanog Prometeja, onda je to Mustafa Golubić u Gestapoovom zatvoru. Posle 52 dana brutalnog mučenja, tokom koga nije priznao ni kako se zove, odnet je u šatorskom krilu u današnji Pionirski park, posađen na stolicu i streljan. Nakon oslobođenja Beograda, agentima SMERŠ-a pošlo je za rukom da otkriju njegov grob. Telo je ekshumirano, a autopsijom je utvrđeno da su mu sve kosti bile polomljene. Posmrtni ostaci Heroja SSSR-a i velikog srbskog partiote Mustafe Golubića preneti su u Moskvu, gde su sahranjeni sa najvećim vojnim počastima.

Igor Damjanović,
Ruska reč



  • Izvor
  • / vostok.rs


Komentara (0) Ostavite Vaš komentar Objavite novost

NOVOSTI IZ RUBRIKE

Toksikološki institut u Bonu je u uzorcima sa autopsije otkrio tragove leka droperidol, teškog neuroleptika koji može da izazove infarkt, a koji Miloševiću nikada nije bio propisan. Istragu o...


Serija režiranih ratova koju je nametnula zapadna oligarhija, a koja kulminira sada sukobom sa Rusijom, samo je očajnički i uzaludni pokušaj da se očuva kriminalna i nepravedna svetska dominacija...

Svađa oko američke granične krize postala je test da li država može da prkosi saveznoj vladi kako bi se zaštitila


Navršilo se tačno 81 godina od završetka velike napadne operacije Crvene armije koja je imala za cilj da probije opsadu Lenjingrada, čijem stanovništvu je usled teškog bombardovanja i permanentne...

Izborna kampanja koja je u svom finišu, manifestuje svoje uticaje na najneverovatnije načine.  


Na današnji dan , pre 24 godine, izvršeno je plansko izmeštanje jedinica Prištinskog korpusa sa Kosova i Metohije u skladu sa naređenjem Štaba Vrhovne komande str. pov. br. 01/6019-10...


Ostale novosti iz rubrike »