Karta Sirije

Kad pogledate kartu unutrašnjih granica (kod nas bi rekli entitetskih prije Dejtona) odmah vam nije dobro. Pa da to oposlimo.

LEGENDA, MIT, SKASKA

1. Crvena – Sirijska Arapska Armija, čiji vrhovni komandant je Bašar Al Asad, te njegovi saveznici Hezbolah iz Libana, Iran, Iračke šiitske milicije, Ruska Federacija. I da odmah razočaramo one koji nikad ništa nijesu detaljno pratili u Siriji, tu je situacija još i jasna.

2. Zelena – Čitav niz grupa i grupica, kojima je zajedničko da su religijskim opredjeljenjem muslimani suniti, da su u političkom smislu islamistički orijentisani, da su protivnici Asada i kao sekularnog vođe, i kao pripadnika alavita (abrevijacije šiitskih muslimana). Njih podržavaju prije svega Turska, zatim Jordan, Saudijska Arabija, Katar, SAD i EU. To ih ne sprečava da na više frontova ratuju jedni protiv drugih, a na nekima su saveznici Islamske države. Zbog toga su i unutar zelene mase na karti, neki predjeli označeni drugom nijansom zelene. Rusi neke od njih uopšte ne posmatraju odvojeno od ID, dok se „zapadni saveznici“ i ostali arapski protivnici sekularizma grozomorno ljute kad ih Vazdušnokosmičke snage Ruske Federacije bombarduju.

3. Žuta boja – Kurdske snage. Ni tu, nažalost po izletne pratioce Sirijskog problema, stvar nije monolitna. Kurdi imaju najmanje tri veće i različite vojne komande u Siriji, osim što se protežu u najmanje tri države u kojima imaju vojne snage (Turska, Sirija, Irak). Iz razloga prostog preživljavanja, (Turci s jedne, islamisti s druge) oni su najažurniji borci protiv ID. Jedan dio je sa Asadom u braku iz potrebe (npr. jedna četvrt u Alepu je kurdska), koji će se raskidati u slučaju poraza zajedničkih neprijatelja. I to onoliko koliko Kurdi budu tražili autonomiju unutar Sirije, na prostorima koje su izborili oružjem. A izborili su mnogo, i oni su zapravo uz Asada najozbiljniji protivnik Islamske države, te se ozbiljno primakli Raki, gradu koji Zapad medijski tituliše za njihovu prestonicu. Bez obzira na savezništvo sa Turskom u NATO, SAD su kod dijela Kurda razmjestile dio svojih kopnenih snaga i snadbdijevaju ih borbenom tehnikom i podržavaju iz vazduha, upravo zbog (medijski) loših rezultata u ranijem neiskrenom bombardovanju ID u odnosu na ruski učinak.

4. Crna boja – Islamska država (prije i kasnije skraćenica: ID). Grupacija koja se zasniva na brutalnom utjerivanju šerijatskog zakonika u svakodnevni život 21. vijeka, u kojem dominira električna energija i uređaji sa mikroprocesorima i digitalnim kamerama. Svirepim kažnjavanjem neposlušnih i zvjerskim video-snimcima smaknuća ratnih zarobljenika. Mišljenja sam da je licemjerno nešto što već godinama opstaje u ratnim uslovima, naziva tzv. Islamska „država“. To je svakako država i to takva, kakvu bi voljeli vidjeti u svojoj kući mnogi plemenitaši ogrezli u naftnom luksuzu, širom Arabijskog poluostrva. U javnosti se, navodno, niko ne pojavljuje kao njihov saveznik, ali korijene njenog nastanka treba tražiti najviše u Saudijskoj Arabiji i SAD. U prvom slučaju finansijskim, u drugom slučaju geopolitičkim djelovanjem. Americi, čak i danas, postojanje ID uopšte nije veliki politički problem.

LOKALIZACIJA HARDVERA

Situacija je sa jedne strane vrlo slična onoj u bivšoj Socijalističkoj Republici Bosni i Hercegovini. Ali i nije, jer svaki rat ima svoje zakonitosti. Primjera radi, antiislamisti koje podržava Rusija, u našem slučaju nijesu imali stolicu u UN, već je Vojska Republike Srpske bila „pobunjenička“ za zapadne medije. Bez imalo sentimenta kakav ispoljavaju prema „pobunjenicima“ danas. Tad je stolica u UN bila velika stvar za SAD i saveznike. Svako doturanje, pa i humanitarne pomoći iz Srbije, računalo se kao agresija.

Tako i danas. Primjera radi, niko ne pominje da su u Cazinskoj krajini postojale dvije enklave. Jedna je bila u savezu sa Srbima i vodio je Fikret Abdić, a druga je bila za centralnu komandu u Sarajevu i lojalna Aliji Izetbegoviću, koji je opet mandat za predsjednika uzeo na ime ovog prvog. Činjenica da su muslimani ratovali protiv muslimana u ratu u BiH, po školskom udžbeniku daje definiciju građanskog rata. No, ni to niko ne pominje, jer treba opravdati vojnu agresiju na Srpsku, a kasnije i na Srbiju od strane NATO. I reći da je za to sve kriva Srbija.

Glavna moć pobunjenika se zasniva na tome da gotovo od samog početka rata kontrolišu i velike teritorije i granice sa susjednim državama. Iz Jordana, Turske i Libana dolazi ljudstvo i logistika, dok im je izlaz na more onemogućen. Satelitski snimci doturanja ljudstva i tehnike, sve one koji pomažu Asadove protivnike, jasno osuđuje kao remetioce međunarodnog poretka kakav se njeguje u UN. Izolovani Asad polagano počeo gubiti rat, dok se pobunjenici nijesu primakli ruskoj pomorskoj bazi u Tartusu. Tad se Rusija sjetila da je supersila.

SIRIJA KAO RAČUN BEZ KRČMARA

Uz otvoreno rusko uključivanje u rat, došlo je do najmanje dvije velike promjene na sirijskoj šahovskoj tabli. Na njoj je Bašar al Asad još uvijek formalni kralj sa tronom u UN, a kraljica je Ruska Federacija, uz čiju podršku on i opstaje.

Prva promjena je agresija Turske na teritoriju jedne suverene zemlje, a druga je ista takva agresija, sa manjim brojem svojih vojnika na tlu, koju provodi koalicija na čelu sa SAD.

Turska je, osim obarajući ruski avion Su-24 nad teritorijom Sirije, ušla svojom kopnenom vojskom unutar granica suverene zemlje, u cilju razdvajanja sirijskog Kurdistana. (Tamno zelena boja na karti, koja razdvaja dvije žute teritorije) Na područje koje je kontrolisala ID, lako su mogli ući Kurdi i to je trebalo spriječiti, te im teritoriju što više smanjiti.

TRAPAVI TRAMP I KRVOLOČNA MU VOJSKA

SAD su u Siriji istinski agresor. Ništa drugačije nego što su to činili 1999. godine u Srbiji. Nakon epizode na Kosovu, više ne gajimo iluzije da će ikakav međunarodni sud poslati u zatvor američke političare i vojnike koji bez dozvole vlade u Damasku ili barem Savjeta bezbjednosti UN, bombarduju ne samo na teritoriji suverene Sirije, već bombarduju i snage samog Asada.

Paradoksalno je da to čine mnogo više sada, nego ranije kada se Ruska Federacija uopšte nije aktivno ni uključila u sukob. A to čine upravo zato što je do tada vlada polako gubila rat. (Promjenu najbolje možete uočiti posmatrajući naslovnu, a onda ovu kartu iz novembra 2015.) Asad je uz rusku podršku polako, skoro jedva primjetno, počeo da napreduje i pobjeđuje ID, ali i pobunjenike. To je ono što SAD nikako ne mogu dopustiti.

IMA LI KRAJA?

Kraj je, kao i početak ovog rata, izvan granica Sirije. Stvari tako stoje, da uz neprestano doticanje ljudstva i tehnike sa strane, ovaj rat može potrajati tačno onoliko koliko bude u cilju tim linijama snadbdijevanja. Asad bi uz rusku pomoć mogao da zaštiti ustavni poredak i iščisti većinu strateških pozicija neophodnih za opstanak njegovih alavita, ali teško da će se to desiti na dijelovima gdje pobunjenici imaju kopnenu vezu sa Turskom.

Svi koji su u Siriji posijali i i dalje siju smrt, imaju neko smiješno i lažno opravdanje zašto to čine. U tom svjetlu, ruska priča o borbi protiv terorizma i zaštiti međunarodnog poretka dođe još i najuvjerljivija. A, naravno, i to je laž.

Svi su tamo isključivo i samo zbog nafte.

Rusi i zbog toga jer gubljenjem pozicije u Siriji ne bi imali više ni jednu bazu na Sredozemnom moru. Podsjetimo se kako je rukovodstvo Crne Gore prvi put u njenoj istoriji ponižavajuće odbilo zakasnilu i gotovo iznenađujuću ponudu Ruske Federacije za otvaranjem pomorske baze. Rusi su se onda odlučili identifikovati sa agresivnom, bombarderskom politikom SAD i vratiti se u geopolitičku igru. Doduše, poštujući gotovo uvijek Povelju UN.

Amerikanci i Turci imaju takođe oprečne interese, posebno u vezi politike prema Kurdima, ali i uticaj arapskih zemalja na čelu sa Saudijskom Arabijom nikako nije zanemariv i suprotstavljen drugima. Ovo sve ukazuje na to da će rat biti produžavan po modelu kakav smo iskusili u bivšoj Socijalističkoj Republici BiH, te da je naizvjesnije da će mir biti ostvarivan nekom kombinacijom sa strane dirigovanog rata i pregovora, ali tek u trenutku kada ID bude neutralisana kao bilo kakva značajna prijetnja.

Sve u svemu, to znači da ćemo o kartama u Siriji još pisati.

Nažalost.

Piše: Dani(j)el Simić
Frontal

Čitajte više na Ruski vazdušni udari u Siriji - iz minuta u minut