BitLab hosting
Početna stranica > Novosti

Mata Hari iz Sijarinske banje - četiri lica lepe špijunke

Mata Hari iz Sijarinske banje - četiri lica lepe špijunke
20.05.2017. god.
Tvrdoglava, nadmena, ne poznaje vojna pitanja, ne govori strane jezike, pustolovnog duha... To je ocena koju je o Veri Pešić dala tajna služba Kraljevine Jugoslavije.


Krajem tridesetih godina prošlog veka glavni grad Kraljevine Jugoslavije bio je jedno od većih igrališta evropskih obaveštajaca. Sve moguće službe, od onih najvećih evropskih sila pa sve do komšijskih, pružile su svoje pipke po Beogradu. Zbog toga je kontraobaveštajnoj službi Vojske Kraljevine Jugoslavije bio potreban svaki čovek.

Tako je decembra 1938. godine kod šefa Servisa tajne službe majora Uglješe Popovića nahrupio jedan oficir. Čovek je znao da je Služba vazda u potrazi za ljudima, pa je doveo jednu svoju rođaku. U kancelariju je ušla privlačna žena, stara dvadesetak godina. Onaj oficir ju je predstavio kao Veru Pešić, rodom iz Sijarinske banje.

Stiže Karl Kraus...

Devojka je po svaku cenu želela da radi za tajnu službu. Popović je pokušao da je odgovori rečima da se na takvim poslovima vrlo lako gubi glava. Devojka nikako da uzmakne. Suza suzu stiže, ona želi nešto da uradi za svoju zemlju. Konačno, dao joj je upitnik, i zatražio fotografiju. Spremno je izvadila snimak iz tašne, uzela hartije i na brzinu ih popunila. Major je rekao da će je pozvati za nekoliko dana.

A u tih nekoliko dana usledila je provera. Doznali su da je završila srednju školu i nedavno se doselila u Beograd. Živi u Balkanskoj ulici broj 16. Svakodnevno posećuje ugledne kafane. Sanjala je o lepom životu, raskošnim haljinama, otmenom društvu. Samo, za takav život nikako nije imala novca. Imala je samo lepotu, koje je i te kako bila svesna. Zato ju je koristila koliko god je mogla. Onda je na red došao onaj upitnik. Rezultati su bili loši. Tvrdoglava, nadmena, ne poznaje vojna pitanja, ne govori strane jezike. Jednom rečju, pustolovni duh i neko ko je u tom trenutku najmanje potreban službi. Možda bi mogla da se uputi za političku ili propagandnu službu, ali o obaveštajnoj nema ni govora.

Za svaki slučaj, ona fotografija je umnožena i razdeljena agentima po gradu. Naročito su upozoreni oni koji su osmatrali nemačko i italijansko poslanstvo, kao i nemački Saobraćajni biro. Sve su to bili paravani neprijateljskih službi. Ako se Vera slučajno pojavi na nekom od tih mesta, agenti imaju da dojave gde treba, ali da ne preduzimaju nikakve druge mere. Major Popović obavestio je Verinog rođaka da za njih nije podobna, ali će pokušati da je ubaci kod Engleza, kad već toliko želi u obaveštajce. Jedan telefonski poziv kasnije, i devojka je postala novi član britanske mreže u Beogradu.

Englezi su se iz sve snage potrudili da od nje naprave valjanog obaveštajca. Slali su je na kurseve jezika, stenografije, na tečajeve gde su se učile veštine neophodne špijunima. Posle nekoliko meseci, Popović se raspitao kod svog britanskog kolege Julijusa Hana. Englez je bio zadovoljan, ali je pomenuo da je previše ćudljiva. A kada bi još znala posao onoliko koliko je zavodljiva, gde bi joj bio kraj. Popović se više nije zanimao, gotovo da je zaboravio na Veru. Imao je daleko važnija posla.

A jedan od tih poslova upravo je stigao u Beograd. Imenom Karl Kraus, inženjer hemije, privremeno zaposlen u nemačkom Saobraćajnom birou. Kako se pojavio, odmah je izazvao pozornost. Ubrzo je pred Popovićem bio dosije. Iza mirnog i tihog inženjera krio se SS major, folksdojčer, obaveštajac, prekaljen u Čehoslovačkoj. U prvo vreme činilo se da i nema neke posebne zadatke. Radio je na propagandi nacizma, prikupljao simpatizere, pokušavao da parališe englesku službu. Ovdašnja služba ga je samo stavila pod prismotru, pošto i nije imao previše uspeha. Delovalo je kao da ne može da napravi veću štetu. Popoviću je jedino u oči upala adresa na kojoj stanuje. Balkanska broj 16. Negde je to već čuo.

Prolazile su nedelje i meseci, Kraus je bio srazmerno miran. A onda je stigao jedan izveštaj. Jedan od agenata, zadužen za osmatranje Saobraćajnog biroa, u pratnji Krausa video je neku devojku. Pogledao je fotografije i prepoznao Veru Pešić. Sada se i Popović setio odakle mu je poznata adresa. Pa tu živi nesuđena špijunka. Pratnja je odmah pojačana.

Ispostavilo se da je Kraus odmah po dolasku upoznao Veru. Kako ona nije bila previše zadovoljna radom za Britance, to Nemac i nije imao naročito težak zadatak da je „prevrbuje”. Očigledno joj se dopao naočiti folksdojčer, po njenoj oceni pravi majstor svog zanata. Baš onakav kakvog je zamišljala i kakvog je čekala.

...stiže „Lepa Lili”...

Englezi nisu bili srećni kada su shvatili da je agent koga su školovali počeo da se vuče s Nemcima. Pokušavali su da je odgovore na sve moguće načine, od molbi do pretnji. Čak su joj ponudili da postane dvostruki agent, da Krausu servira samo ono što unapred odobre. Vera ni da trepne. Ne pristaje, a u međuvremenu je postala i Krausova ljubavnica. Britanci su je pustili. Skrenuli su pažnju našoj službi, a ovi Upravi grada. Par je bio pod neprestanom prismotrom. Samo se čekalo da naprave pogrešan korak.

Gde god da se maknu, oko ljubavnika je iskrsavao poneki nepoznat čovek, koji sa zanimanjem čita novine. Kad krenu na izlet, iza njih je neko na motoru. Nisu obraćali pažnju, mislili su da su nedodirljivi. Greška.

Aprila 1940. godine Kraus je pozvan u Upravu grada. Predočeni su mu nepobitni dokazi da je radio protiv domaćina i da ima da napusti zemlju u roku od nekoliko sati. Naši su uspeli, ali je slavlje kratko trajalo. Kod najviših vlasti pojavio se besan Fon Heren, nemački poslanik. Penio je kako je Krausu sve namešteno, kako Britanci vrte Jugoslovene oko malog prsta.

Nekoliko dana kasnije, inženjer hemije opet se pojavio u Beogradu. Samo, sada je bio novinar pri nemačkom poslanstvu. A Vera opet uz njega. Sada su naši kontraobaveštajci bili besni, ali nisu mogli ništa protiv naredbe s najvišeg mesta. Mogli su samo da čekaju da im par dođe „na zicer”.

   Kraus i Vera tek se sada nisu krili. Pomislili su da su svemogući, pa su sastanke s vezama vodili nasred kafana. Prilikom jednog susreta, samo što su preuzeli podatke i krenuli ka izlazu, kad su gotovo svi gosti kafane ustali od stolova. Dotad mirni seljaci i trgovci preprečili su put Krausu i Veri. Čak se i jedan pijanac iz ugla namah otreznio. Sada je stajao s pištoljem u ruci i cerio se zabezeknutom paru. U kafanu su ubrzo nagrnuli i agenti Uprave grada. Kao da su čekali iza ugla. Zapravo, i čekali su, sve s „maricom” u koju su potrpali špijune. Pravac – Glavnjača.

Tamo je Vera imala prilike da se uveri da priče o policijskom ponašanju prema zatvorenicima nikako nisu preuveličane. Proradili su pendreci i volujske žile. Čak se i major Popović u svojim sećanjima osvrnuo na to, uz tvrdnju da se tada prema njoj možda malo grublje postupalo. Tek, Fon Heren je opet urgirao kod kneza Pavla, pa su i Kraus i Vera brzo oslobođeni. Doduše, ona s neizbrisivim uspomenama na boravak u samici i umilne postupke islednika. Onako usput, Heren je predočio dokaze da je engleska služba htela da digne u vazduh nemačko poslanstvo, pa su njihovi predstavnici odmah „zamoljeni” da napuste zemlju. Ove dokaze je fabrikovala Vera, kao osvetu svojim bivšim poslodavcima.

Posle nekoliko meseci u Beču, gde se lečila od uspomena iz Glavnjače, vratila se u Beograd. Sada joj tek niko ništa nije mogao. Kretala se u najvišem društvu, nijedna zabava nije mogla da prođe bez nje. Muškarce oko sebe je plenila pojavom, kao i žene. Tako je upoznala i Fon Herenovu ženu, u Beogradu poznatu kao „Lepa Lili”. Šampanjac je tekao u potocima, novac se razbacivao na sve strane, a njih dve su neretko mogle da se vide u zagrljaju. Lili je Veru obasipala skupim poklonima, pa se ovoj činilo da su se svi snovi ostvarili. Usput, u tom društvu obavezno bi se našao i neki naš visoki oficir. Vera ga je pomno slušala, pogotovo kada bi ovaj posle litara alkohola počeo da priča o strogo poverljivim pitanjima, kako bi zadivio devojku. A devojka je pamtila i javljala gde treba. Krausu pre svih. Naša Služba je znala sve, ali nikako nije mogla da deluje.

U takvom raskalašnom životu dočekala je i 27. mart 1941. godine. Kada se osoblje nemačkog poslanstva povuklo, Vera Pešić je ostala sama. Brže-bolje je otputovala kući, u Sijarinsku banju. Posle okupacije pozvao ju je Hajnc Trenčel, šef nemačke propagande.

Ponovo se obrela u Beogradu, gde je radila na pripremanju antimasonske i antikomunističke izložbe. Dobijala je materijal nađen u ložama, saslušavala neke istaknute masone. Klela se da je vašarski izgled i propagandni stil cele izložbe njeno delo. Napravila je i Srbski narodni kalendar i srpsku čitanku. Povremeno je sarađivala i u listu „Obnova”. Oko nje se i dalje motao Kraus, sada u uniformi SS oficira. Samo, ljubav je okončana kada je ovaj krajem 1941. godine prekomandovan u Francusku, gde mu se izgubio trag.

Ako nema Krausa, Trenčel je tu, pa mu je ubrzo postala naložnica. Međutim, u komandi nisu baš blagonaklono gledali na ovu vezu, pa je propagandista ubrzo upućen na front. Pre nego što je izbliza video čari rovova, obezbedio je Veru. Upoznao ju je s Tanasijem Tasom Dinićem, tada zamenikom ministra unutrašnjih poslova. Postala mu je sekretarica, pa se, kako to obično biva, među agentima proneo glas da ni Tasa nije odoleo njenim čarima. Da li da se stane na put glasinama ili je nešto drugo bilo u pitanju, tek, Vera je ubrzo prebačena u Odeljenje za propagandu u Predsedništvu vlade. Ali i dalje pod Dinićevom zaštitom.

...stiže Žika Đurić...

Po prirodi posla mnogo je putovala, pogotovo u rodni kraj. Tako je upoznala i potpukovnika Živojina Đurića, komandanta Srpske državne straže u Leskovcu. Kada su se malo bolje upoznali, pokazao joj je neki spisak. Na njemu stotinak imena, svi označeni kao partizani. Đurić je bio spreman da ih isporuči Nemcima, ali ga je Vera odgovorila. Tvrdila je da većinu poznaje, da nisu komunisti, već se verovatno radi o seljačkim dojavama i poravnanjima starih računa. A okupacija je pravo vreme za tako nešto. Pre rata si se sudio oko međe, sad jednostavno dojaviš da ti je protivnik komunista, i rešen posao. Đurić ju je poslušao. Kako i ne, kada su u međuvremenu postali ljubavnici. A kada je on postavljen za okružnog načelnika, s proleća 1943. godine, nisu se odvajali. Živela je s njim u Leskovcu, ali nije prekidala svoje veze s Gestapoom. I još neke, ispostaviće se. S drugom stranom, pa i trećom.

   
Tokom cele 1942. godine Vera je održavala veze i s Milivojem Perovićem. On je bio njen školski drug. Ništa neobično, zemljaci, ispisnici. Samo, Perović je bio istaknuti pripadnik Jablaničkog partizanskog odreda. Kada je odred raspušten, Milivoje se krio po Jablanici. U tome mu je pomagala i Vera, a čak ga je upoznala s Ćurićem. Perović je bio koliko-toliko bezbedan. A onda je opet otišao u šumu.

Ubrzo se javio Veri. Preko njega je sastanak tražilo rukovodstvo Prvog južnomoravskog odreda. Na sastanak su došli komesar odreda i Perović. Najviše ih je zanimalo kakav je Đurićev stav o pokretu Draže Mihailovića. Da li ga podržava, da li im daje oružje. Za partizane, i četnici i nedićevci su isti – neprijatelji. Vera im je odala neke podatke, pa su se razišli. Nešto kasnije usledio je još jedan poziv. Samo, ovaj sastanak se nije tako lako okončao. Vođa partizanske patrole repetirao je pištolj čim ju je video, prepoznao je saradnika Gestapoa. Ostali su ga jedva smirili. Vera im je dostavila podatke o kretanju Nemaca, o transportima za Istočni front.


Samo što je stigla u Leskovac, usledilo je neprijatno iznenađenje. Usred noći vrata stana razletela su se u iverje. U njenu sobu nagrnuli su pripadnici Specijalne policije. Izvukli su je iz kreveta, nežno, kako su samo oni znali. Ponovo se obrela u zatvoru, sada kao komunistički špijun. Ipak, poznanstva su opet završila posao, intervenisao je Tasa Dinić i neki nemački funkcioneri, pa je puštena pre nego što je mogla da proveri da li je tretman pri istrazi napredovao. Na slobodi je saznala da je nekoliko dana ranije ubijen Krulj, šef agenata u Leskovcu, baš posle njenog sastanka s partizanima. Kruljeve kolege rešile su da naplate smrt šefa, ali im se poduhvat izjalovio. Još odranije znali su za njene veze s komunistima, ali zbog Tase Dinića više nisu smeli ni da pisnu. Ipak, pisali su u Beograd.

Depeše su putovale u oba smera. Iz Leskovca su javljali da je krila komuniste, čak i tokom racija, i to u stanu okružnog načelnika. Iz Beograda odgovarali da ih oboje prate, ali da ništa ne preduzimaju. Leskovčani besni, ali moraju da slušaju.

Praćenje je iznenada prestalo. Naime, 11. septembra 1943. godine Vera je krenula iz Sijarinske banje u Leskovac. Na odredište nije stigla, pošto ju je presrela četnička patrola. Na njenu nesreću, komandovao im je Vladimir Janković, koji je iz Srpske državne straže prešao u četnike. Vrlo dobro je poznavao Veru, i to kao nemačkog špijuna. Sproveo ju je u Štab 110, kod majora Radosava Đurića.

Stavljena je pred četnički preki sud kao agent Gestapoa, a i partizana. Đurić je čak obavestio svoju Vrhovnu komandu i Dražu Mihailovića da je uhvatio Veru Pešić, opasnog nemačkog i komunističkog špijuna, i da je nameran da je strelja. Ubrzo stiže odgovor, koji je četnike vrlo iznenadio. Naredba je da se ona čuva do kraja rata, kada će da odgovara pred sudom. A sve zato što raspolaže vrlo važnim podacima.

Dok je čekala svoju sudbinu, stigla je čak i vest da je ona član Centralnog komiteta KPJ. Svi su je popreko gledali, samo su čekali naredbu. Tek, odnekud su iskrsli Bugari, pa se ceo Štab 110 povukao. Veru su poveli sa sobom.

Kada su se našli na sigurnom, mogli su da nastave s uobičajenim poslovima. A to svakako nije značilo da im pažnja popušta, i da će Vera nekako uspeti da pobegne. Tu je i engleska misija. Tek se njima ne sviđa prisustvo špijunke. Traže da se odmah ili strelja ili pošalje negde. Za Veru se raspituje i Gestapo, preko svojih agenata među četnicima. Atmosfera postaje prilično nezdrava.

...stiže – smrt

Pešićeva je shvatila da ne može da se nada nekoj pomoći sa strane. A tek sama ne može ništa, pošto se nalazi usred neke južnosrpske planinske bestragije, okružena ljudima koji joj nikako ne žele dobro. Odigrala je na jedinu moguću kartu. Približila se komandantu Đuriću i uradila ono što je najbolje znala. Postala je njegova ljubavnica.

U Štabu 110 tek je onda nastupilo rasulo. Đurić se ponašao kao da je omađijan. Oficiri i vojnici škrgutali su zubima. Nikako im se nije sviđalo to što je špijunka odjednom počela da se pita za sve. Što Đurić pod njenim uticajem smenjuje ljude, šalje ih na samoubilačke zadatke, dok se ponaša kao komandant. Kako bi ih nekako smirio, Đurić najveći deo štaba šalje na pustu visoravan Oruglicu, između Lebana i Vranja. S njima i englesku misiju. Njih dvoje smestili su se u njenu kuću u Sijarinskoj banji. Odatle je komandant sa štabom izdavao naređenja preko kurira. A nezadovoljstvo je samo raslo. Oficiri su već otvoreno pričali da nisu učili vojne škole da bi im komandovala žena, komunista, pa još i nemački špijun. To što su gunđali, ni po jada, nego što su se urotili. Usledio je puč u Štabu 110.

U svanuće, 18. maja 1944. godine, kuću su opkolile jedinice Vardarskog, Južnomoravskog i Jablaničkog korpusa, elitne četničke jedinice na tom području. Đuriću i Veri Pešić ispostavljen je samo jedan zahtev. Da se predaju! Njima to nije padalo na pamet, pa su pokušali da se probiju. Ipak, obruč je bio suviše čvrst. Đurić je odmah uhapšen. Vera i njena majka Anđa su malo odmakle. Tek toliko da ulete u zasedu. Na licu mesta je okupljen streljački vod. Anđa je pokušala da moli za život kćerke. Nisu je slušali. Vera je postavljena ispred cevi. Komandant voda je zaurlao:

– Puške na gotovs!

Mnogostruka špijunka nije htela da se ponižava. Jedino je zamolila da joj ne pucaju u lice. Želela je da ostane lepa i posle smrti. Cevi pušaka su se samo malo spustile. Želja joj je uslišena.

Autor: Nemanja Baćković
Ilustrator: Milan Ristić,
Zabavnik

 



  • Izvor
  • / vostok.rs


Komentara (0) Ostavite Vaš komentar Objavite novost

NOVOSTI IZ RUBRIKE

Toksikološki institut u Bonu je u uzorcima sa autopsije otkrio tragove leka droperidol, teškog neuroleptika koji može da izazove infarkt, a koji Miloševiću nikada nije bio propisan. Istragu o...


Serija režiranih ratova koju je nametnula zapadna oligarhija, a koja kulminira sada sukobom sa Rusijom, samo je očajnički i uzaludni pokušaj da se očuva kriminalna i nepravedna svetska dominacija...

Svađa oko američke granične krize postala je test da li država može da prkosi saveznoj vladi kako bi se zaštitila


Navršilo se tačno 81 godina od završetka velike napadne operacije Crvene armije koja je imala za cilj da probije opsadu Lenjingrada, čijem stanovništvu je usled teškog bombardovanja i permanentne...

Izborna kampanja koja je u svom finišu, manifestuje svoje uticaje na najneverovatnije načine.  


Na današnji dan , pre 24 godine, izvršeno je plansko izmeštanje jedinica Prištinskog korpusa sa Kosova i Metohije u skladu sa naređenjem Štaba Vrhovne komande str. pov. br. 01/6019-10...


Ostale novosti iz rubrike »