BitLab hosting
Početna stranica > Novosti

Nevidljivi rat - živahni osuđenik na smrt

Nevidljivi rat - živahni osuđenik na smrt
11.03.2017. god.

 

Od kada postoje države, postoje i obaveštajne službe. Kako je osnovana i kako je radila Tajna vojna služba Kraljevine Jugoslavije?

Od osnivanja stajaće vojske Srbije, pa preko Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, sve do 1938. i Kraljevine Jugoslavije, nije postojala neka posebna organizacija koja bi mogla da se nazove tajnom službom. Postojala su standardna obaveštajna odeljenja vojske, formirana po uzoru na Francusku i Nemačku. Ona su se uglavnom bavila obaveštajnim radom, sastava promenljivog u zavisnosti od perioda, a sama činjenica da su ta odeljenja imala naziv, pečate, delovodnik, ukazuje da tu nekih tajni baš i nije bilo. Pogotovu što su se u Jugoslaviji špijunažom bavili gotovo svi, od finansa, carinika, žandarma, preko Ministarstava spoljnih i unutrašnjih dela, do Ministarstva vojske i mornarice i Glavnog generalštaba. Građanstvo, oduvek vrlo sklono pružanju takvih informacija, da se i ne pominje. Sve Ilija do Đure Čvorovića. 

Iako je postojalo „Uputstvo za obavljanje obaveštajne službe”, u ovoj oblasti je vladao pravi haos, svako je radio na svoju ruku, obaveštenja su dugo putovala kroz administraciju, duplirala se, pa na kraju niko živi to više nije mogao da klasifikuje u nešto upotrebljivo. Kako je Jugoslavija bila okružena susedima nimalo prijateljskih namera, a od 1938. i pripajanja Austrije Nemačkoj, u to društvo ulazi i Treći rajh, sa više vrlo moćnih obaveštajnih službi, to se javila hitna potreba za organizovanjem ozbiljne obaveštajne službe.


Šifre Mike Alasa

U maju 1938. godine konjički major Uglješa Popović pozvan je kod načelnika Generalštaba generala Dušana Simovića. S obzirom na to da je imao nekoliko godina iskustva u vojnoobaveštajnom poslu, Simović mu nudi mesto šefa tajne službe u osnivanju. Uz komentar da konjanike bije glas da imaju više smelosti nego pameti, Popović prihvata i postaje prvi šef nečega što dobija ime „Servis tajne vojne obaveštajne službe pri Glavnom generalštabu”. Servis je odgovoran lično načelniku generalštaba, a za njegovo postojanje nije trebalo da se zna, čak ni u samom Generalštabu. 

Sve je ustrojeno po uzoru na englesku službu, s malom centralom u Beogradu, uglavnom popunjenom tehničkim osobljem, dok bi se na terenu stvarali obaveštajni centri, iz kojih bi se dalje granale ćelije sa po dva do tri saradnika. Saradnici su uglavnom vrbovani na dobrovoljnoj bazi, a u sasvim retkim slučajevima su plaćani. Izbegavan je sistem stalnosti, što će reći da su se posle dva zadatka saradnicima lepo zahvalili, da bi ih posle nekog vremena možda ponovo aktivirali.  Time su se izbegavale situacije poput one: „A, Pera špijun je na trećem spratu”. 

Služba je razvijana kao operativna jedinica, bez firme, štambilja, delovodnog protokola i ostale administracije. Ukratko, zvanično nije ni postojala. Razvijen je poseban sistem šifrovanja, potpuno različit od uobičajene vojne šifre, zasnovan na pravoslavnom kalendaru. Šifru je prilikom neke vojne vežbe odobrio i Mihailo Petrović – Mika Alas, koji ni sam nije uspeo da je razbije. Konačno, u „Službenom vojnom listu” objavljen je premeštaj Uglješe Popovića iz Konjičke škole u Glavni generalštab, pa je Tajna služba počela s radom 1. novembra 1938. godine.




Na drugoj strani, u Beogradu se još 1934. otvara „Nemački saobraćajni biro”. Organizovalo ga je Inostrano odeljenje Nacionalsocijalističke partije, a prvi šef je bio Franc Nojhauzen, za vreme okupacije generalni opunomoćenik za privredu Srbije, najmoćnija ličnost u okupiranoj Srbiji. Zvanično je služio za predstavljanje nemačke privrede i turizma. Nezvanično, biro je bio prototip špijunsko-diverzantske organizacije. Preko njega, ambasade i raznih službi i predstavništava nemačkih firmi, jugoslovenska služba borila se protiv nemačkog Abvera (vojna obaveštajna služba) i RSHA (partijska obaveštajna služba). Zanimljivo je da Nemci u početku uopšte nisu bili svesni protivnika, nego su mislili da imaju posla sa britanskom službom, koja je takođe pustila pipke po Jugoslaviji. 

Napad na flotu u Tarantu

Prvi uspesi stigli su već na početku, kada su agenti slikali utvrđenu zonu na italijanskoj granici. Na osnovu rasporeda trupa, obaveštenja koje su divizije u pitanju, rezervi, došlo se do zaključka da se uobičajeni italijanski defanzivni ratni plan nekako pretvorio u vrlo ofanzivan. Isto je urađeno i na albanskoj granici. Na osnovu toga, jugoslovenska vojska postigla je jedan od retkih uspeha u Aprilskom ratu, upravo protiv Italijana.

Za Italijane je vezana i zanimljiva priča, koja pokazuje koliko su slučajnost i sreća važne u ovom poslu. Naime, jedan italijanski mornarički oficir je krajem oktobra 1940. dobio odsustvo kako bi došao na sahranu majke. Tu je brinuo da li će se na vreme vratiti na brod, pa ga je poznanik upitao gde tako žuri. Ovaj mu je odgovorio da idu u Taranto, gde se sakuplja flota. Slučaj je hteo da je taj poznanik bio saradnik naše Službe, koji je tu vest odmah prosledio gde treba. Šef Tajne službe je saznanja koja se nisu preterano ticala Jugoslavije dojavio prijateljskoj engleskoj službi 1. novembra 1940. godine. Britanac je bio vrlo srećan zbog podatka, a 11. novembra će se shvatiti i zašto. Tada su Englezi iznenada hidroavionima napali flotu u Tarantu, i uništili veliki deo brodova. Od toga se Italija do kraja rata nije oporavila.




Englezi su uzvratili uslugu, kada su Popoviću 25. februara 1941. dostavili nemački ratni plan koji se odnosio na Jugoslaviju.  Dokument je potpisao Fon Brauhič, komandant nemačke kopnene vojske.  S dokumentom je upoznat načelnik generalštaba Kosić, koji je mislio da je reč o engleskoj nameštaljci. Slično su prolazila i obaveštenja Vladimira Vauhnika, oficira Tajne službe, o kome je „Zabavnik” već pisao. Na početku Aprilskog rata ispostavilo se da su planovi bili potpuno tačni, i da nije bilo ni najmanjeg odstupanja. 

Servis tajne službe aktivno se bavio i kontrašpijunažom. Doduše, nije imao ovlašćenja da hapsi, ali je redovno prisustvovao hapšenjima, isleđivanjima i suđenjima. Za svakog osumnjičenog davao je stručno mišljenje, a suđenja su obavljana u Državnom sudu za zaštitu države. Osumnjičeni su često imali čitave timove advokata, koje je plaćala suparnička služba, najčešće nemačka. Jugoslovenska služba imala je vrlo velikog uspeha u otkrivanju agenata, toliko da su prilikom uobičajene razmene za jednog našeg otkrivenog negde u inostranstvu davali pet do deset njihovih. 


Uloga taštine igle

Jedan od najvećih uspeha bilo je hvatanje Valtera Trojmana, jednog od rukovodilaca Abvera za Balkan. U novembru 1939. u Tajnoj službi se po preporuci pojavio čovek koji je tvrdio da ga vrbuju za nemačkog špijuna. Posle provere, on je ispričao da je bio kod tašte u Nemačkoj, gde je upoznao izvesnog Alberta Hercoga iz Bremena, koji ga je nešto kasnije posetio u Zemunu. Nasamo, Hercog je počeo da ga podseća da mu je žena Nemica, da je prijatelj Nemačke, da treba da pomogne. Dao mu je mapu na kojoj je iglom valjalo da probuši mesta na kojima se se nalaze vojni objekti. Mapu bi poneo sa sobom u Nemačku, kad bude dolazio kod tašte, a do tada obaveštenja napisana nevidljivim mastilom u pismu treba da šalje Hercogu. 

Pošto se sutradan sastao sa Hercogom kod „Venecije” u Zemunu, agenti su ga pratili i potvrdili pouzdanost izvora. Na karti su izbušili neka nevažna mesta, a Hercog se vratio u Nemačku. Ubrzo je tražio podatke o proizvodnji Vojnog zavoda u Kragujevcu, pa su mu opet poslali neke strogo kontrolisane ali nevažne podatke, a tražili su da dođe radi dogovora i nastavka saradnje. Hercog se za nekoliko dana stvorio u Beogradu, gde ga je čekala zamka. Po uputstvu Službe, saradnik mu je predložio da se nađu u hotelu na Avali, da večeraju i da mu preda podatke. Tada je saradniku rekao da on nije nikakav Albert Hercog, već Valter Trojman. 

U Službi nisu mogli da veruju kakva im zverka upravo pada u ruke, pošto su znali da je on jedan od rukovodilaca Abvera za Balkan. U akciji je učestvovao i sam šef Popović, u obaveznom civilnom odelu, koji je obezbedio agente i maricu iz Uprave grada. Samo hapšenje odigralo se tako što su agenti prišli saradniku i Trojmanu i na nemačkom im tiho rekli da pođu s njima, zbog nekih podataka. Ovo se odigralo brzo i tiho, tako da niko od okolnih gostiju ništa nije primetio. Na saslušanju, Trojman je dao pravo ime, i pored toga što mu je u ispravama stajalo da se zove Albert Hercog. 

Dobro se držao, sve dok mu nisu doveli „saradnika” vezanog lisicama, i dok pod nos nisu počeli da mu guraju jedan po jedan dokument koji su našli pri pretresu, kao i kopije dokumenata koje je dobijao ranije. 

Tada je ustao sa stolice, salutirao i lupio petama, iako je bio u civilu, i priznao sve. Izjavio je da mu je najveća želja da se, ako prežive rat, nađu kod njega u Nemačkoj, da se provesele, kao kolege i džentlmeni. Završio je na sudu, osuđen je, da bi posle intervencije nemačkog poslanika Fon Herena bio deportovan. Ipak, proveo je četiri dana u zatvoru na Adi Ciganliji, gde su mu priredili uobičajen prijem sa sve, šišanjem do glave. To je bila posebna zabava, kada se zna da je Trojman bio vrlo ponosan na svoju bujnu kosu. Naravno, saradnik je odmah pušten, pohvaljen, ali su ga za vreme okupacije Nemci našli i odveli u Dahau. 


Šetnja granicom

Jedan od važnijih poslova Servisa bilo je poturanje lažnih podataka neprijatelju. Tako je Popović u januaru 1941. dobio obaveštenje da Italijani pojačavaju pritisak na slovensko stanovništvo u Julijskoj Krajini, čak prete smrtnim kaznama. Pored redovnih protesta preko vlade, Popović je pozvao konjičkog majora Milutina Petkovića. Naložio mu je da uzme nekoliko ljudi, obuče ih u četničku uniformu, crnu, sa šubarama i redenicima, naoruža do zuba, pa da se takvi prošetaju po granici, ali tako da ih vide karabinijeri s druge strane. Kada to obave, odmah da se preobuku i natrag za Beograd. 



Po obavljenom zadatku Služba je u Italiji plasirala vest da se zbog terora fašista četnici nalaze u Krajini, i da su spremni da vrše odmazde za svaki konkretan slučaj. To je bilo propraćeno fotografijama Petkovića i društva, sa italijanskom karaulom u pozadini. Naravno, na italijanskoj strani zavladala je panika i teror je odmah prestao. 

Ovih nekoliko crtica iz rada Tajne službe govore o tome sa kakvim se pretnjama sa svih strana suočavala Kraljevina Jugoslavija. Iako je bila osuđena na smrt, ipak je bila osuđenik koji ne samo što se opire i džilita, nego ume da nanese i ozbiljan udarac dželatu.

Autor: Nemanja Baćković,
Ilustrovao: Milan Ristić,
Zabavnik



  • Izvor
  • Ilustrovao: Milan Ristić, Zabavnik/ vostok.rs


Komentara (0) Ostavite Vaš komentar Objavite novost

NOVOSTI IZ RUBRIKE

Toksikološki institut u Bonu je u uzorcima sa autopsije otkrio tragove leka droperidol, teškog neuroleptika koji može da izazove infarkt, a koji Miloševiću nikada nije bio propisan. Istragu o...


Serija režiranih ratova koju je nametnula zapadna oligarhija, a koja kulminira sada sukobom sa Rusijom, samo je očajnički i uzaludni pokušaj da se očuva kriminalna i nepravedna svetska dominacija...

Svađa oko američke granične krize postala je test da li država može da prkosi saveznoj vladi kako bi se zaštitila


Navršilo se tačno 81 godina od završetka velike napadne operacije Crvene armije koja je imala za cilj da probije opsadu Lenjingrada, čijem stanovništvu je usled teškog bombardovanja i permanentne...

Izborna kampanja koja je u svom finišu, manifestuje svoje uticaje na najneverovatnije načine.  


Na današnji dan , pre 24 godine, izvršeno je plansko izmeštanje jedinica Prištinskog korpusa sa Kosova i Metohije u skladu sa naređenjem Štaba Vrhovne komande str. pov. br. 01/6019-10...


Ostale novosti iz rubrike »