BitLab hosting
Početna stranica > Novosti

„Generale, dajte nam Mladića i vi ćete napredovati…“

21.11.2017. god.


Piše pukovnik Goran Jevtović,

Vreme – rano proleće 2002.godine. Mesto – Kabinet načelnika Generalštaba Vojske Jugoslavije na Banjici. U punom je jeku demontiranje oružane sile pod komandnom palicom Vrhovnog saveta odbrane. Vojska koja je iz sukoba sa NATO savezom izašla neokrnjena i sa vanserijskim borbenim moralom. Glavna smetnja Zapadu za nastavak pokoravanja.

Bivši predsednik Slobodan Milošević, vrhovni komandant iz rata, nakon kidnapovanja već uveliko je u Hagu. Pritisci da se nastavi saradnja sa tim monstrum-sudom se pojačavaju i omča steže. Dolaze na red svi ostali koji su imali hrabrosti da brane slobodu, čast i dostojanstvo naroda, ali i međunarodni poredak.

Ne sećam se koji je dan bio tog proleća ali sve drugo je ostalo u memoriji. Do poslednjeg detalja. Dobijam naređenje načelnika Generalštaba, general-pukovnika Nebojše Pavkovića, da se pripremim za sastanak u ranim večernjim satima, kako bih vodio zapisnik i bio u pripravnosti za eventualne sugestije i savete.

Saopštava mi da u iznenadnu posetu dolazi američki ambasador za pitanja ratnih zločina Pjer Rišar Prosper i to kao lični izaslanik predsednika Džordža Buša, u pratnji ambasadora SAD u Beogradu Vilijema Montgomerija. Poseta organizovana od strane predsednika Jugoslavije i Vlade Srbije. U šali se obraćam generalu Pavkoviću i kažem mu – eto prilike da rešimo sve probleme. Nasmejao se. Savršeno mu je poznato kako razmišljam.

Pjer Prosper je tih meseci ali i nekoliko narednih godina vedrio i oblačio. Bio je ključna figura za funkcionisanje Haškog tribunala. Otvoreno i bez diplomatskih rukavica prenosio je ultimatume američke administracije. Suština pritisaka je bila – general Ratko Mladić i Radovan Karadžić moraju biti u Hagu ili nema finansijske pomoći SAD od nekih 200 miliona dolara, nemogućnost aranžmana sa MMF i Svetskom bankom, nedostupan NATO program „Parterstvo za mir“ i onaj glavni – zaustavljanje procesa pristupanja Evropskoj uniji.

Negde oko sedam uveče dolazi američka delegacija pod posebnim merama bezbednosti. Na ulazu u salon za prijem gostiju dočekuje ih Pavković ni malo srdačno. Izuzetno je ozbiljan, skoro namrgođen, protokolarno i hladno se rukuju. Prvi njegov direktan susret sa bilo kojim Amerikancem nakon oružane agresije.

Delegacija zauzima pozicije. Unutra su sa naše strane pored načelnika Generalštaba još jedan visokopozicionirani general iz vojnog vrha i moja pukovnička malenkost. Sa američke strane Pjer Prosper u pratnji svog ličnog sekretara i Vilijem Montogomeri sa svojim sekeratorom. Iskusno vojničko oko prepoznaje u onoj dvojici pratioca prekaljene operativce CIA.

Početni tajac traje skoro minut a onda sledi kratka protokolarna dobrodošlica i predstavljanje prisutnih sa jedne i druge strane. Gledam uporno Montogomerija, čoveka koji od petog oktobra izigrava okupacionog namesnika i ne mogu da verujem čemu prisustvujem. Onako, debeljuškast, dežmekast, oči cakle od nekakvog uzbuđenja, šta li, ne progovara ni jednu reč. Nije prošlo mnogo vremena zapažam čak i nekoliko graški znoja na njegovom, sada već užarenom licu.

Pjer Prosper uzima reč. Saopštava da ga šalje predsednik SAD lično i da donosi konstruktivne predloge. No, pre toga kreće sa neočekivanim hvalospevima koje upućuje generalu Pavkoviću. Odaje priznanje za neverovatno hrabru borbu ’99-te, za pokazano znanje i umeće, za upornost. Veliča Vojsku Jugoslavije i naglašava da, bez obzira na neprijateljstvo, američka strana takvo držanje izuzetno poštuje i ceni. Jedna od rečenica je bila – mi, Amerikanci, izuzetno uvažavamo narode koji vole slobodu, znaju da se bore i od takvog opredeljenja ne odustaju.

Punih osamnaest minuta je govorio bez prekida. Sve rečenice afirmativne i pune hvale. Jedina zamerka generalu Pavkoviću – bliskost sa Slobodanom Miloševićem. Kada mu je general kasnije saopštio da je Miloševića upoznao tek sredinom 1998. godine, Prosper je ostao zabezeknut. Procenio sam da tim podatkom nije raspolagao. Montogomeri u problemu, videlo se to.

Sledi ključni deo monologa kada je saopštio da je glavni cilj njegovog dolaska pronalaženje optuženog generala Ratka Mladića i isporučivanje Hagu. Pojasnio je značaj slučaja i izgovario gomilu fraza o neophodnosti krivičnog progona onih koji su počinili zločin protiv mira, zločine protiv čovečnosti i ratni zločin protiv ratnih zakona i običaja ratovanja.

Negde u tom delu nastupa izgovorio je doslovno sledeću rečenicu:

„Generale, informisani smo da vi znate gde se krije Ratko Mladić i da vojska na čijem ste čelu njemu pruža podršku. Jasno nam je da jedino vi možete da nam ga predate. Generale, dajte nam Mladića i vi ćete napredovati. Amerika će stajati iza vas…“

Do kraja sastanka napred navedeno je izgovorio, sa neznatno izmenjenim redosledom reči, ukupno devet puta. Brojao sam i zapisivao. Iznosio je krajnje sugestivno. Samo što nije tražio školsku tablu da nacrta predlog. Ponuda klasičnog dila u američkom stilu. Onako kako samo oni to znaju i primenjuju širom sveta.

Bio je uporan i delovao je zaista ubedljivo. Negde nakon trećeg ponavljanja, otvorio je tašnu i izvukao dokument na jednom listu papira pokazujući ga Pavkoviću ali i ostalima. Saopštio je da su to pisane garancije predsednika SAD, da je predlog ozbiljan i kao takav verifikovan. I, zaista, na dokumentu je stajao potpis plavim mastilom za koji je Prosper tvrdio da pripada Džordžu Bušu.

Svi smo bili iznenađeni pa čak i zaprepašćeni. Pomislio sam – ili su nameračili da ga unaprede u zvanje maršala ili će ga gurati na funkciju predsednika. Treće solucije nema. Samo da prihvati ponudu i izda Ratka Mladića.

Pavković je uzeo reč. Krenuo je naširoko i u diplomatskom stilu. Naglasio je da u nadležnosti Vojske nisu hapšenja haških optuženika, istakao da mu nije poznato gde se nalazi Ratko Mladić, da mu Vojska ne pruža pomoć, da ga je poslednji puta video na stadionu „Čair“ u Nišu pre petooktobarskih događaja i da do sada on – Ratko, nije imao nikakve zahteve prema njemu lično ili prema Vojsci.

Zatim je govorio o problematičnom formiranju Haškog suda od strane nenadležnog organa Ujedinjenih nacija – Saveta bezbednosti, apostrofirao je da su optužbe za ratne zločine još problematičnije a posebno one koje se odnose na prostor Kosova i Metohije gde se Vojska Jugoslavije branila od agresije i nije činila zločine, te da još uvek nije donet Zakon o saradnji sa međunarodnim krivičnim sudom u Hagu.

Kraći nastup je imao i Vilijem Montgomeri. Šta je bio glavni utisak? Trenutak kada je (bukvalno i bez preterivanja) podigao dva prsta i obratio se Prosperu sledećim rečima: „Gospodine ambasadore, da li ja mogu da se uključim i obratim generalu?“ Kada je dobio dozvolu, krenuo je da ispaljuje poznate mantre i da klasično udvorički podupire već rečeno. Ne bih da opisujem taj smešni nastup i hvalospeve koje je izneo. Bilo bi previše. I samo podsećanje izaziva mučninu. 

Sastanak je trajao više od sat vremena. Amerikanci su bili uporni i stekao sam utisak ubeđeni da će slomiti Nebojšu Pavkovića. Ponuda je zaista bila velikodušna i potkrepljena opipljivim garancijama. Samo su jednu stvar zaboravili – o kakvom se generalu i čoveku radi.

Po završetku sastanka napisao sam detaljan izveštaj kako bi odmah bio upućen predsedniku Jugoslavije, dr Vojislavu Koštunici. Odneo sam Pavkoviću na pregled i potpis. Dok sam čekao da pažljivo pročita sadržaj izveštaja, pitao sam ga provokativno, onako, šeretski – pa da li je moguće da vi ne znate gde je Ratko Mladić? I ne čekajući odgovor dodao – šteta, Amerikanac vam je ponudio da budete predsednik Srbije, a vi ga otkačiste.

Podigao je pogled sa papira i izgovorio – dodaj mi tu pepeljaru sa stola. Shvatio sam da je tražio kako bi me njome gađao. Teška kristalna pepeljara. Srećom odustao je i nekako se izvukoh.

Nekoliko meseci nakon ovog događaja Nebojša Pavković je protivustavno smenjen sa dužnosti načelnika Generalštaba. Čekao sam ga u Kabinetu i prvo što je rekao po povratku iz Palate federacije bilo je, doslovno – smenjen sam i penzionisan zato što su Amerikanci zahtevali od Koštunice i on je to na sednici zvanično saopštio ostalim članovima VSO.

Kada je polazio u Hag podsetio sam ga na Pjera Prospera. Nije reagovao.

Kada je osuđen na 22 godine zatvora, ponovo sam ga podsetio.

Amerikanci nikada ne zaboravljaju i teško praštaju. Ako to ikada i rade.

Ali, kada nagrađuju – čine to izdašno.

Tako mi svih srbskih vlastodržaca – okupacionih namesnika od petog oktobra do današnjih dana.

pukovnik Goran Jevtović,
Fond starteške kulture



  • Izvor
  • / vostok.rs


Komentara (0) Ostavite Vaš komentar Objavite novost

NOVOSTI IZ RUBRIKE

Neki ruski poslanici pozvali su na ponovno uvođenje smrtne kazne


Neslanje delegacije u SAD bila je „poruka Hamasu“, izjavio je izraelski premijer

NIS dobitnik priznanja „Dobročinitelj“ za 15 godina doprinosa zajednici


Reakcija Vašingtona na napad u „Krokus siti holu“ pokazuje njegovu pristrasnost jer nastoji da prikrije Kijev, tvrdi Marija Zaharova

Prema mišljenju mladih NIS lider u poslovanju na tržištu Srbije


Za razliku od Zapada, Moskva nikada neće „ukinuti“ nijednu stranu kulturu


Ostale novosti iz rubrike »