Pukovnik Orović: Naša vojska na Kosovu nije poražena, ponosan sam kako smo branili zemlju!

“Ponosan sam na sve što je vojska i moja jedinica uradila na Kosovu. Naša vojska nije poražena“, izjavio je pukovnik Borivoje Orović u intervjuu za IN4S, povodom 18. godišnjice od početka NATO agresije na SRJ.

“Za 78 dana agresije, NATO pakt nam je uništio samo jedan tenk T-55, i to ne direktnim pogotkom u borbeno vozilo, već posredno pogotkom u cistijernu, koja je u tom momentu vršila popunu tenka gorivom“, dodao je pukovnik Orović, koji je tokom ratnih dešavanja obavljao dužnost načelnika štaba legendarne 37. motorizovane brigade VJ, jedinice odlikovane Ordenom narodnog heroja za doprinos odbrani zemlje od NATO agresije.

• Pukovniče Oroviću, na današnji dan prije 18 godina počela je NATO agresija na našu zemlju. Gdje ste dočekali taj dan?

Na svoj rođendan, 24. mart nalazio sam se u Raškoj, gdje je bio i reon mirnodopske lokacije naše jedinice. Sa otpočinjenjem NATO agresije, 37. motorizovana brigada koja je pripadala Drugoj armiji, pretpočinjena je Trećoj armiji, konkretno Prištinskom korpusu i dobila zadatak da zaposjedne zonu koja je pokrivala najveći dio Drenice, ukupne površine od 340 kvadratna kilometra.

Poslije objave premijera Momira Bulatovića da se nalazimo u stanju neposredne ratne opasnosti, sprovedena je naređena mobilizacija jednice. Odziv je bio zaista dobar, preko 80%. Nakon sprovedenih priprema jedinicu smo, u noći 30. marta i 1. aprila iz Raške, u dvije kolone, jednu dolinom Ibra, a drugu preko Novog Pazara, prebacili u reon Drenice.

Ovu opsežnu operaciju, koja je pordrazumijevala prebacivanje oko više stotina borebenih i nebrobenih vozila: artiljerijskih oruđa, inžinjerijskih mašina i druge tehnike, te preko 6000 vojnika, neposredno sam osmislio i sproveo, jer se komandant brigade, tada pukovnik Ljubiša Diković, već nalazio u zoni našeg budućeg angažovanja.

Dolaskom na Kosovo prestali strahovi

• Prebaciti toliko mehanizacije i ljudstva u uslovima neposredne izloženosti NATO avijaciji, nimalo nije jednostavan zadatak. Da li ste osjećali strah?

Slagao bih, kada bih rekao da nisam. Iskreno bojao sam se gubitaka do dolaska u mjesto gdje treba da budemo angažovani. Prilikom pokreta i marša jedinica je najosjetljivija i najranjivija, izložena je dejstvu neprijatelja sa zemlje i iz vazduha. U dvije noći, pod ratnim svijetlima prebaciti po 500 vozila, zaista je bio izazov. Međutim kada smo uspješno stigli stigli u zonu angažovanja, svi moji strahovi su prestali.

• Tokom NATO agresije vaša jedinica bila je razmještena u reonu Drenice, jednog od najtvrđih UČK-a, rodnog mjesta zloglasnog Adema Jašarija. Pored stalno pristune terorističke prijetnje, bili ste izloženi neprekidnim udarima avijacije NATO. Za 78 dana agresije, kakve gubitke je NATO pakt nanio vašoj jedinici?

Naš prvi zadatak je bio da zaštimo ljudstvo, borbena sredstva i materijalne rezerve od dejstva NATO avijacije. Sledeći zadatak je bio da u zoni djestva uništimo šiptarske terorističke snage. Treći zadatak je bio da zaposjednemo položaje za odbranu i da do određenog vremena te položaje utvrdimo, sa krajnjim ciljem da to bude ostvareno do 15. aprila. Mi smo sve zadatak realizovali u predviđenom roku.

Naše angažovanje na prostoru KiM bilo je komleksno. Jedinica bila je izložena trostrukoj prijetnji. Prvu je predstavljalo dejstvo NATO avijacije, drugu šiptarske terorističke snage, a treću brojne protivtenkovske mine postavljene u zoni naše odgovornosti.

Drenica je predstavljala leglo šiptarskih terorističkih snaga. Drenica je za OVK bila posebna operativna zona. Tamo su se nalazile 4 redovne i jedna specijalna brigda OVK, ukupne snage preko 2500 ljudi. Ovo navodim na osnovu podataka, koje smo pronašli nakon osvajanja njihove baze i komande u selu Likovac.

Od dejstava NATO avijacije, uključujući i oficira koji je poginuo prilikom bombardovanja zgrade komande naše jedinice, poginulo je 17 oficira, podoficira i vojnika. Što se tiče tehnike, naši gubici od dejstva NATO avijacije su zaista bili minimalni. Poštovali smo sve procedure i primjenjivali različite mjere taktičkog maskiranja, izbjegavali pokret kada su dejstva avijacije bila najavljena. Imali smo zaista dobre najave o naletu avijacije od operativnog centra prištinskog korpusa, koji je sa uspjehom hvatao poruke sa avaksa i aviona, te tako mogao napraviti valjanu procjenu gdje se mogu očekivati dejstva.

Za 78 dana agresije NATO pakt nam je uništio samo jedan tenk T-55, i to ne direktim pogotkom u borbeno vozilo, već posredno pogotkom u cistijernu, iz koje se u tom momentu vršila popuna tenka gorivom. Tom prilikom je stradao i vozač tenka. Uništena su nam takođe 2 protivavionska topa 20/3 mm i nekoliko motornih vozila.

Dana 8. aprila, u okršaj naše izviđačke čete sa šiptarskim teroristima u reonu sela Trdevac, uključila se NATO avijacija i pogodila pincgauer u kome se u tom momentu nalazio jedan oficir, jedan podoficir i šest vojnika, koji su tom prilikom poginuli. Gubitke smo imali trpjeli i od šiptarskih terorista i dejstva protivtenkovskih mina. Na kraju, ukupni gubici naše jedinice bili su 60 ljudi, od ukupno 7500 vojnika, koliko je jedinica sa pojačanjima brojala na kraju agresije.

Od starih dušeka napravili nevidljivi tenk

• Kada je došlo do povlačenja sa Kosova, NATO oficiri su bili u potpunom šoku, kada su prebrojali borbene efektive naše vojske. Na koji način ste uspjeli da kod njih stvorite lažnu sliku o gubicima naših snaga?

Krajem aprila i početkom maja dobili smo nekoliko maketa tenkova, a neke smo isami izrađivali i namjerno izlagali NATO avijaciji. To je svakako uticalo da se kod njih stvori lažna slika o učinkovitosti njihove avijacije.

Kada je vidio koja je vojna sila napustila teritoriju KiM, jedan NATO general nas je kasnije pitao, da li smo mi tenkove uopšte pokretali. U svim borbenim akcijama koje smo sprovodili tenkovi su bili uključeni, bili su važna podrška prilikom napada na utvrđene vatrene tačke. Kada vam otkrijem kako smo naše tenkove učinili nevidljivim NATO avijaciji, garantujem da ćete se smijati.

NATO avioni letjeli su na velikim visinama i koristili rakete sa termovizijskim navođenjem, koja traži cilj koji emituje toplotu. Zbog toga smo napravili svojevrsnu masku za motor, koju je predstavljalo nekoliko starih trodjelnih vojničkih dušeka sašivenih u jednu cjelinu. Na tenku se takođe nalazilo nekoliko bidona sa vodom. Kada bi dobili informaciju da smo mogući cilj, tenkovi bi se ugasili, a dušeke smo nalivali vodom i postavljali ih pozadi na motor tenka i tako tenk načili neprimjetnim za NATO avione.

Jednini tenk, koji nam je kako sam gore pomenuo NATO uništio pogotkom u cistijernu, mi smo povremeno “oživljavali“, paleći vatru na mjestu gdje mu se nalazio motor. I ovaj tenk je NATO pogodio najmanje još 10 puta.

• Pomoću starih dušeka ste tako napravili nevidljivi tenk?

To možda zvuči nevjerovatno, ali je istinito. Naš tenk je možda ličio na čergu, sa strane su visili bidoni i dušeci, ali ma koliko to izgledalo smiješno, omogućilo je da se tenk mogao koristiti u borbi, kao podrška pješadiji. Našalio bih se da su nam uništili onoliko tenkova, koliko i mi nevidljivih aviona.

• Da li je istina da je naša vojska uspjela da NATO pakt obmane i u pitanju mostova i nekih drugih važnih objekata?

U našoj zoni odgovornosti, između Glogovca i Komorana nalazio se veoma važan most. Ta komunikacija je bila veoma važna za nas zbog kretanja vozila i teknike i snadbijevanja naše i drugih jedinica. Od našeg Vojno-tehničkog instituta dobili smo  tzv. pasivne protivradarske reflektore. Ovi mali uređaji oblika tetraedra, kada se postave u paru slali su NATO avijaciji radarski odraz kao da je neki cilj u pitanju.

Naši inženjeri su nas savjetovali da na stotinak metara uzvodno i nizvodno postavimo po dva para ovih uređaja, koji su NATO avijaciji davali lažnu sliku da se most nalazi stotinjak metara uzvodno. Mislim da su most pokušavali da “sruše“ najmanje 20 puta. Dok su oni više desetina projektila ispalili su najlon koji je povezivao protivradarske reflektore, mi smo uredno koristili most.

Nijesmo vojnički poraženi

• Često ponavljate, “da je bilo do vojske mi bi se i dalje nalazili na Kosovu“. Da li to znači da ste potpuno bili spremni i riješeni da se suprostavite kopnenim snagama NATO?

Odgovorno tvrdim da Vojska Jugoslavije i jednice Prištinskog korpusa na prostoru KiM, mogle su do dana današnjeg da ratuju sa NATO-m. Šiptarske terorističke snage u zonama odgovornosti razbijene su i stavljene pod kontrolu

Nakon razbijanja šiptarskih bandi, VJ je zauzela odbrambene položaje i spremno smo očekivali kopnenu intervenciju NATO. Gubici Prištinskog korpusa, iako je svaki ljudski život vrijedan i predstavlja nenadoknadiv gubitak, nijesu bili visoki, ni najmanje uticali na moral i borbenu gotovost naših jednica.

Ponosan sam na sve što je vojska i moja jedinica uradila na Kosovu. Naša vojska nije poražena.

• Kako ste u junu 1999. primili vijest, da ikako neporaženi morate napustiti teritoriju KiM?

Ja neću da se bavim politikom. Ako politika svoje ciljeve ne može da ostvari mirnim putem, određuje cilj vođenja eventualnog rata. Zadatak vojske je da politici obezbijedi da ako se već ratuje, postine one ciljeve nije bilo moguće ostvariti mirnim putem, postigne oružjem, te tako obezbijedi povoljne uslove za vođenje pregovora. Za vojsku nije važna sila koja napada, važno je da li je te borbe vrijedna svetinja koja se brani, a Kosovo je za nas bila zaista svetinja. 

Ja vlastima SRJ i Srbije zamjeram što nije definisala kolike je žrtve država bila spremna da podnese, prije nego nam je ispostavila zadatak, zadatak koji smo mi ispunili.

Nije mi bilo drago kada sam čuo, da u okolnostima kada nijesmo poraženi moramo otići sa Kosova. Međutim to je vojnička sudbina, država je donijela odluku da se vojska na prostoru KiM dezangažuje i mi smo tu naredbu sporveli. Bili smo ljudski, a ne vojnički poraženi. Pojedini vojnici i jednici inicijalno su odbijali da izvrše naredbu, željeli su da uprkos svemu ostanu na Kosovu. Bilo je mnogo emotivnih momenata, pa čak i suza.

Optužbe protiv generala Dikovića najobičnije laži

• Komandanta brigade, gdje ste vi obavljali dužnost načelnika štaba, generala Ljubišu Dikovića, Nataša Kandić je poslednjih godina prilično agresivno optuživala za ratne zločine na KiM. Kako vi komentarišete optužbe na račun vašeg neposredno pretpostavljenog?

Ljubiša Diković je častan, odgovoran i dobar oficir. On je moj prijatelj i pretpostavljeni starješina u vrijeme NATO agresije. Ni on, ni ja, ni bilo ko drugi u vojsci nije izdao naređenje kojim bi se organizovano počinio neki zločin. To odgovorno tvrdim.

Od njegovog postavljanja na dužnost načelnika generalštaba počeli su napadi sa ciljem da se omalovaži, ne samo Ljubiša Diković kao čovjek i kao general, već i institucija načelnika generalštaba. Optužbe na račun generala Dikovića su najobičnije laži i konstrukcije, bez konkretnih dokaza i utemeljenja, koje ja sa indignacijom odbacujem.

Generala Ljubišu Dikovića, čak ni Haški sud nijednom nije pomenuo. Podsjetiću da je on u tribunalu bio svjedok odbrane u postupku protiv generala Lazarevića. Kandićkin Fond za humanitarno pravo podnio je prijavu protiv generala Dikovića Specijalnom tužilaštvu za ratne zločine, ali te optužbe tužilac Vukčević odbacio je kao neosnovane.

Ipak, da se razumijemo, zločina i krivičnih dijela na prostoru KiM je bilo. Žalosno je što se to dogodilo. Međutim svako postupanje mimo zakona i običaja rata, Vojska Jugoslavije je najstrožije sankcionisala. Svako za koga smo saznali da je ubio nekoga van borbenih dejstava, ili nešto ukrao, procesuran je uz krivičnu prijavu Vojnom sudu u Nišu.

Knjiga ‘‘Primena pravila međunarodnog prava oružanih sukoba“, objavljena je 2002. godine, prikazuje faksimile dokumenata izdatih počev od vrhovne, pa do najnižih nivoa komandovanja gdje se jasno navodi da će svako postupanje mimo međunarodnog prava biti najstrožije sankcionisano. Konkretne informacije o broju zločina, koje je naša vojska sankcionisala i procesuirala takođe možete naći u ovoj knjizi. Ova knjiga je svjedočanstvo, koliko smo ozbiljno pristupali problemu narušavanja ratnih zakona od strane naših pripadnika.

Slobodan i demokratski referendum o NATO paktu minimum

• Kako ocjenjujete mogućnost da Crna Gora, 18 godina nakon agresije postane članica NATO pakta?

NATO je, po mom sudu, zločinačka organizacija i recidiv blokovske podele sveta iz doba hladnog rata. Ako Crna Gora nije promenila svoj moralni kod svetionika slobode i časti na Balkanu,njoj nije mesto u toj organizaciji. Vojna neutralnost Crne Gore i bliskije veze sa prirodnim saveznicima,posebno Srbijom i Rusijom su pravi put.

Dosadašnja saranja sa NATO kroz program Partnerstva za mir je sasvim dovoljna. I svakako, radi poštovanja volje naroda,smanjivanja sadašnjih i budućih tenzija oko ovog pitanja, minimum onoga što bi ova vlast morala uraditi, a opozicija izdejstvovati je fer i demokratski referendum o ulasku u NATO.

Ako otadžbina pozove sjutra bih krenuo opet na Kosovo

• Kako vidite budućnost prostora KiM?

Ja sam odrastao na Kosovu, iako sam rođen u Podgorici, a porijeklom iz Vasojevića, iz Lijeve Rijeke. Moj otac, profesor se 1961, zbog službe godine preselio na Kosovo, bio je direktor škole u Vitomirici. U Metohiji sam završio osnovnu školu, gimnaziju u Peći. Službovao sam na Kosovu. Mi smo svi odrastali na kosovskom mitu.

U svoje lično ime mogu da kažem, ukoliko me otadžbina opet pozove, ja imam uniformu, spreman sam da odmah obujem čizme, stavim opasač, spakujem transportnu vreću i odem ponovo na Kosovo.

Pukovnik u penziji Borivoje Orović živi u Podgorici. Piše pjesme i aforizme, član je Udruženja književnika Crne Gore i Književne zajednice Jugoslavije.

IN4S