BitLab hosting
Početna stranica > Novosti

Odiseja srbskih rukopisnih knjiga

Odiseja srbskih rukopisnih knjiga
03.08.2015. god.
Tajna vagona H 6639


Kako je neprijatelj, odnoseći stare knjige kao ratni plen 1915. godine, nehotice doprineo njihovom spasavanju?

Beograd, 23. jul 1914. godine. Negde oko šest sati popodne, austrougarski poslanik baron Gizl predao je ultimatum zastupniku ministra spoljnih poslova, Lazaru Pačuu. Ovaj je brže-bolje krenuo u dvor da izvesti prestolonaslednika Aleksandra Karađorđevića o predaji note i njenoj sadržini. Usput je sreo ministra prosvete Ljubomira Jovanovića, pa su zajedno primljeni u audijenciju. Biće da je već tada na najvišem nivou doneta odluka o izmeštanju iz Beograda najvrednijih kulturnih spomenika, sve praćeno važnom arhivskom dokumentacijom. Jer, kako je nešto kasnije rekao Živojin Mišić, „ova država ima glavni grad na mestu granične karaule”, a zna se šta jedino iz toga može da ishodi.

Već sutradan Ljuba Jovanović je Jovanu Tomiću, dugogodišnjem rukovodiocu Narodne biblioteke, naredio da tog dana do četiri časa po podne izdvoji najvrednije rukopisne i stare štampane knjige, odnese ih na železničku stanicu i preda Šajnoviću, načelniku Ministarstva inostranih dela, koji je već počeo da sprovodi najpoverljiviji deo dokumentacije Ministarstva na jug. S obzirom na važnost posla, Tomić je lično izvršio ovu naredbu. Znajući s koliko je muke sakupljana zbirka biblioteke, najvrednije knjige spakovao je u dva drvena sanduka sa oznakama „N. B. 1” i „N. B. 2”. Oni su ubrzo prebačeni na železničku stanicu, gde su na revers predati čuvaru magacina Ognjanoviću. Potom su utovareni u vagon broj N 6639, zajedno sa dokumentacijom Ministarstva inostranih dela. I tako je počela odiseja ovih knjiga koja, u neku ruku, traje do danas. 

                                                                Pravac Niš

Kako je čitav državni aparat odmah po objavi ultimatuma krenuo sa selidbom za Niš, može da se pretpostavi da je tamo završio i vagon N 6639. Međutim, u Niš su stigle jedino neke druge knjige iz Narodne biblioteke, čija je sudbina više-manje poznata. Onaj vagon s arhivom i dva sanduka sa knjigama netragom je nestao. 

Već u avgustu 1914. godine videlo se koliko je bila dalekovida odluka o izmeštanju vrednih knjiga iz biblioteke. Ova ustanova, koja se tada nalazila u zgradi Univerziteta, Kapetan-Mišinom zdanju, bila je jedna od prvih na koju su se sručila zrna iz austrougarskih haubica, ispaljena s druge strane reke. Deo fonda je stradao, ali je ono najvrednije već bilo izvučeno. Sekretar u Ministarstvu prosvete Lazar Knežević knjige je preneo u Ministarstvo koje se tada nalazilo u zgradi Vukove zadužbine na Terazijama. 




Početkom 1915. godine ministar je naredio da se najvredniji deo fonda šalje za Niš, gde su sanduci iznova pregledani, okovani gvozdenim obručima, da bi izdržali i najdalji transport. Sve je smešteno u zgradu tamošnje gimnazije. Kad je u septembru 1915. godine bugarski napad postao izgledna opasnost, naloženo je da se knjige prebace u Kosovsku Mitrovicu, „dokle neprijatelj nema da dopre”.  Tamo je otpremljeno samo pola vagona knjiga, sve ostalo Bugari su zatekli u Nišu i preterali u Sofiju, kao ratni plen. Knjige koje su stigle do Mitrovice zaplenili su Austrijanci i 1916. godine vratili ih u Beograd, gde su bile uskladištene u zgradi Vračarske štedionice. 



Izgleda da se u svem tom haosu rata u Srbiji 1915. godine volšebno pojavio i onaj vagon N 6639, sa sve arhivom i knjigama, i to u Kruševcu. Na jesen te godine u grad koji do tada nije imao ni 10.000 stanovnika slilo se više od 80.000 ljudi iz cele Srbije. Pored ljudi u bežaniji, u grad su stalno pristizali i železnički transporti, puni državne i privatne imovine. Tada je kroz Kruševac prošao i stari kralj Petar, u čijem prtljagu se nalazilo i „Miroslavljevo jevanđelje”, najstarija sačuvana srbska ćirilična knjiga. Jevanđelje je zajedno s kraljem i narodom prešlo Albaniju. 

Po povlačenju kralja Petra iz Kruševca, u gradu nastaju haos i bezvlašće. Takve prilike zatekao je i neprijatelj, koji je bez borbe ušao u grad 7. novembra. 

                                               Požar u Kruševcu

Nemci su odmah po okupaciji uspostavili poseban vojni organ koji se zvao „Komisija za ratni plen”. Ona je imala zadatak da što brže popiše sve što je iole vredno, a zatim sve to da otpremi za Austrougarsku, i dalje u Nemačku. U tom trenutku u Kruševcu su i te kako imali posla, budući da je na šinama oko grada bila gotovo sva sila vagona koju je Srbija imala. A sve puno raznovrsnog materijala. Vojnici iz Komisije skupljali su bilo šta što je moglo da se iskoristi, a ubrzo su dobili i pojačanje. Naime, još dok su trajale borbe, iz Beča i Pešte poslate su posebne komisije, sastavljene od naučnika, sa zadatkom da izvrše uvid u nacionalno blago srbskih kulturnih i naučnih ustanova, i sve ono što je zanimljivo izdvoje i odnesu. Posebno su obraćali pažnju na arhive iz vremena neposredno pre rata, čime su mislili da dokažu srpsku krivicu za rat, ali nisu bili gadljivi ni na materijal iz 19. veka. A ako negde nalete na neke stare i vredne knjige, još bolje. 

Dok su oni tako združeni kopali po zaplenjenim vagonima u Kruševcu, na pozornicu je opet stupio onaj komedijant „slučaj”. Jedan od vagona koji je stajao na sporednom koloseku buknuo je sam od sebe. U blizini se našao nemački oficir Fon Vilkens, s naredbom vojnicima da iz vagona brzo vade šta god mogu. 




Ispostavilo se da je vagon pun hartije. Kad su vojnici počeli da izbacuju sanduke i naramke papira, neko je dohvatio i nekakvu metalnu kasetu i bacio je napolje. Spasli su šta se moglo spasti, a onda je Fon Vilkens otišao na raport. Kao svaki revnosan oficir, prijavio je nadređenima šta je sve izvukao iz vatre. Oni naramci papira bili su državna arhiva, i za to su okupatorske vojne vlasti pokazale punu pažnju. Onu metalnu kasetu su zagledali, razvalili bravu, i iz nje je ispala neka debela stara knjiga, puna neobičnih slova, u koricama od teleće kože koje je već načela crvotočina. Kako nisu mogli da odgonetnu o čemu se radi, a vrlo srećni zbog plena, našli su da je najpametnije da tu neobičnu knjigu poklone Fon Vilkensu, da ima čovek uspomenu na dan kada je iz požara spasao važan ratni plen. Po svemu sudeći, taj zapaljeni vagon bio je onaj tajnoviti N 6639. 

                                              Glas iz Lajpciga

Rat je svom silinom protunjao Srbijom. Kada je konačno okončan, Srbija se kao jedna od sila pobednica našla u prilici da potražuje svoje opljačkano i razneto kulturno blago. Pravljeni su spiskovi šta sve nedostaje. Jovan Tomić se opet našao na zadatku. Išao je u Sofiju da organizuje vraćanje knjiga zaplenjenih u Nišu. Učestvovao je u Komisiji za ocenu šteta koje je neprijatelj naneo Srbiji i za povraćaj predmeta opljačkanih u kulturnim ustanovama. Tražio je da se uđe u trag najvrednijim knjigama koje je spakovao u ona dva sanduka. Njih nije bilo ni u Sofiji, ni u zbirkama sad već bivše Austrougarske.  Jednostavno su nestale. Zanimljivo je da je Tomić od predstavnika na Mirovnoj konferenciji u Parizu zahtevao da traže da Srbija konfiskuje deo bibliotečkih predmeta iz Pešte i Beča, i time primora poraženu stranu da vrati ono što je raznela iz Narodne biblioteke. Oko za oko, knjiga za knjigu. I pored svih Tomićevih napora, predratni fond biblioteke nije obnovljen, a pogotovo su velike rupe bile u zbirci srednjovekovnih rukopisa i štampanih knjiga. Po nekim izvorima, više od pedeset spomenika nepovratno je izgubljeno.

A onda je početkom novembra upravnik biblioteke Uroš Džonić dobio ponudu knjiga iz knjižare Gustava Foka iz Lajpciga. Krajnje uobičajeno, nemački knjižar došao je u posed knjiga koje tamo i nisu toliko važne, ali ovde... Na spisku se nalazila i knjiga koja je izazvala posebnu Džonićevu pažnju. Po krajnje šturom opisu, nanjušio je da je moguće da je u pitanju Prizrenski rukopis Dušanovog zakonika. O svojoj sumnji odmah je obavestio Ministarstvo prosvete i Akademiju nauka. Ono što je budilo sumnju bio je prilično štur opis same knjige. Navođeno je da je u pitanju potpuno nov prepis Zakonika, do sada neotkriven. To bi samo po sebi bilo senzacija prvog reda. 

                                       Knjižara u Frankfurtu

    Tražen je dodatni opis, pre aukcije, a knjiga je procenjena na oko 3500 maraka. Ogroman novac, za to vreme. Opis je bio važan da bi se odmah razgraničilo da li je nešto neotkriveno ili je u pitanju ukradeni Prizrenski rukopis. Ako je ovo drugo, onda je na ministarstvima da izdejstvuju povratak te knjige u biblioteku, pošto ukradena roba mora da se vraća, a ne kupuje. Fok je odugovlačio sa slanjem dodatnih podataka, a onda je utvrđeno da on u stvari prodaje knjigu koja se nalazi u knjižari Jozefa Bera u Frankfurtu. Fok je bio samo posrednik. Kad je opis konačno stigao, u biblioteku su pozvali profesora Aleksandra Solovjeva, najvećeg stručnjaka za staro srbsko pravo. Kako je Fok rukopis smestio u 15. vek, profesor Solovjev nije imao nikakve sumnje o čemu se radi. Naime, ne postoji veliki broj knjiga iz tog vremena, a za većinu se zna gde su. Tačnije, samo za Prizrenski prepis nema podataka. Još neke pojedinosti razvejale su svaku sumnju.
 
    Knjižarima je odmah javljeno da prodaju kradenu robu, na šta su oni knjigu odneli u frankfurtsku policiju, dok se sve ne ispita. Blagodareći pomoći Nemačke knjiga je posle tri meseca dopremljena u nemačko poslanstvo u Beogradu, gde su je podrobno ispitali profesor Solovjev i kustos rukopisa Narodne biblioteke Svetozar Matić. U pitanju je zaista bio Prizrenski prepis. 




    Tada je rešena i misterija oko sudbine ove knjige. Onaj isti Fon Vilkens, koji je knjigu dobio od komandanta kao uspomenu, nosio ju je sa sobom tokom celog rata. Pretekli su i on i kaseta, a kada se posle rata vratio na svoje imanje u istočnu Nemačku, koja je pripala Poljskoj, knjigu je sklonio na tavan. Ubrzo je upao u novčane neprilike, pa je, kako to obično biva, usledila prodaja stvari iz kuće. Kada je već otuđio sve što je ostalo od imovine propalog plemića, došao je red i na tavan. A tamo je stajala metalna kaseta sa čudnom knjigom na nerazumljivom jeziku. Nije polagao neke nade u tu uspomenu sa Balkana, ali ga je neka prijateljica ubedila da proba. Ona je odnela tu knjigu u antikvarnicu Jozefa Bera u Frankfurtu. 

    Kako je nepobitno utvrđeno da se radi o Prizrenskom prepisu, knjiga je vraćena Jugoslaviji. Vlasti je ipak nisu vratile Narodnoj biblioteci, već Umetničkom muzeju. Ispostaviće se da je to bila dobra odluka, ma kako tada nelogična bila. Pronalazak Prizrenskog prepisa dao je nadu da nisu svi rukopisi izgubljeni, i da će možda i drugi negde, nekad, isplivati. 


                                                     Poziv iz Londona

    Sedamdesetih godina prošlog veka slavista Džon Barnikot, šef Odeljenja knjige Britanskog saveta u Londonu, obratio se Vladimiru Mošinu, načelniku Arheografskog odeljenja Narodne biblioteke, za pomoć. Tražio je mišljenje o nekim rukopisima koji su se nalazili u biblioteci privatnog kolekcionara Čestera Bitija u Dablinu. Kad je pregledao snimke rukopisa, Mošin je otkrio da su četiri upravo s onog spiska nedostajućih iz zbirke stare Narodne biblioteke. Radilo se o „Nikoljskom jevanđelju”, „Srbskom četvorojevanđelju”, „Čtenijima iz apostola i jevanđelja” i „Prazničnom mineju” Božidara Vukovića, Podgoričanina. Nije poznato kako su se ovi spomenici našli među 200.000 predmeta u Bitijevoj zbirci.      Kako je rekao Mošin, tih godina sreća ga je baš poslužila. Dve knjige našao je u Sveučilišnoj biblioteci u Zagrebu, odakle su 1966. godine vraćene u Beograd. Još deset knjiga i jedna povelja otkriveni su u Nemačkoj. I pored toga što su u pitanju knjige otete za vreme rata, Vlada Srbije ih je otkupila 1970. godine i vratila u biblioteku.      Jedan „Oktoih” čak je dospeo do biblioteke Harvarda, u SAD, gde su ga pronašli i prepoznali Sergej Temčin i arheograf Milanka Ubiparip. Još jedno „Četvorojevanđelje” danas se nalazi u biblioteci u Erfurtu, u Nemačkoj.    Od ukupno pedeset šest nestalih spomenika za vreme Prvog svetskog rata, zna se za osamnaest rukopisa, jednu povelju i jednu štampanu knjigu. Njih četrnaest vraćeno je Narodnoj biblioteci. Ironija sudbine je činjenica da su sve ove knjige preživele upravo zahvaljujući tome što su otuđene iz Narodne biblioteke. Kada je Nemačka bombardovala Beograd 6. aprila 1941. godine, jedna od prvih meta bila je biblioteka. Pogođena zapaljivim bombama, izgorela je do temelja, zajedno s knjižnim fondom.      Da su one nestale knjige bile u biblioteci, i njih bi verovatno zadesila ista sudbina. Ovako, možda je i bolje da su svojevremeno pokradene. Verovatno će se nekada negde pojaviti one koje trenutno nedostaju.

 



  • Izvor
  • / vostok.rs


Komentara (0) Ostavite Vaš komentar Objavite novost

NOVOSTI IZ RUBRIKE

„Suparnički odnos“ Vašingtona sa Rusijom sprečio je potpuno obelodanjivanje onoga što je znao, rekli su izvori listu


Ali uprkos neviđenim vojnim merama koje su kolektivno preduzele zapadne zemlje, ništa im nije pošlo za rukom! Jer tvrda vera srbskog naroda, njegova nepokolebljiva vernost Hristu i Crkvi, kao...

Napadačima na Crocus Citi Hall iz Ukrajine su prebačene velike sume novca, saopštio je ruski istražni komitet.


Neki ruski poslanici pozvali su na ponovno uvođenje smrtne kazne


Neslanje delegacije u SAD bila je „poruka Hamasu“, izjavio je izraelski premijer


Ostale novosti iz rubrike »