BitLab hosting
Početna stranica > Novosti

Dunavske ale i sandžame

Dunavske ale i sandžame
14.10.2017. god.
Krajem 19. i početkom 20. veka među beogradskim alasima isticao se i jedan doktor matematičkih nauka


Život na beogradskim obalama početkom devetnaestog veka praćakao se nekako u uslovima mlade kneževine i pokušavao da se otrgne turskim običajima i izvukao se iz gliba zaostalosti. Za razliku od savskog dela grada nazvanog Pribrežje, gde su se u luci iskrcavale i tovarile bosanske dereglije, dunavska obala bila je posvećena isključivo ribarenju.

Dorćolski ribari, najrazličitijih narodnosti i vera, živeli su u priobalju, u skromnim kućama plehanih krovova prekrivenih čerencima, sačmom i ostalim alaskim mrežama koje su se, pored čuvarkuća u šerpicama, sušile i čekale izlazak na vodu. Težak posao na reci omogućavao je tim ljudima preživljavanje, pa su bez većih teškoća izdržavali porodice i školovali decu. Zahvaljujući još nerazvijenim tehnologijama Dunav je bio čista reka u kojoj je živelo više od 200 vrsta riba, a rečna voda koristila se za kuvanje i gašenje žeđi u vreme višesatnog boravka u ribarskim čunovima.

Da bi mogli da ribare alasi su morali da plaćaju zakup određenih ribolovnih područja, a najbogatija ribom bila su na Dunavu. Ribari sa Jalije najčešće su lovili kod Kule Nebojše, na Ušću i ispod Ratnog ostrva gde je oduvek bilo krupnih somova i jesetri, a dešavalo se da se naleti i na velike morune u mrestu. Lovilo se i nizvodno, na Rospi-ćupriji kod Karaburme, na Crkvištu kod Višnjice, pa sve do Vinče. U vreme dok je leva obala Dunava pripadala Austrougarskoj, često se dešavalo da se noću „zaluta” na njihovu obalu, najčešće kod Ade Huje i Višnjičke ade. Za krađu su se koristile lake mreže koje su se brzo bacale i skupljale. U Malim vodama, između srpske obale i Pančevačke ade, bilo je puno smuđeva, kečige i manića, a u ševarima dalje od obale lovili su se i linjaci.

Rascvetana višnja na Jaliji

Kada bi se čamcima punim ribe vraćali uzvodno, alasi sa Dorćola često su se kačili za šlepove koji su im štedeli mukorpno veslanje. A kad bi se ranom zorom čamci vratili na Jaliju i kada bi se mreže raširile, a riba razvrstala, dolazili bi trgovci i kafedžije na licitiranje ulova. Među njima je mogao da se nađe i po koji pandur, proveravajući da se u ribarskim čamcima ne nalazi i neka švercovana roba, jer su noć i magla omogućavali i neke druge „poslove”.

Sitnija bela riba iz mreža nije se prodavala već se poklanjala najboljim kupcima ribe na veliko, a u teškim vremenima besplatno delila sirotinji. Kada bi se obala konačno ispraznila, ribarski pomoćnici ostajali bi da operu čamce i okrpe mreže, a majstori zalazili u neku od mnogobrojnih alaskih kafana. U „Borči”, „Spužu” ili kod „Zlatnog šarana”, uz cigansku muziku delila se zarada i uz rakiju i vino pravili planovi za sledeći izlazak na vodu, prepričavale zgode s austrougarskim vlastima i čarlame koje su priređivali jedni drugima.

„Tu se pilo, sviralo i pevala ’Rascvetana višnja na Jaliji” i pripremali riblji đuveči od somovine ili šarana, sa mnogo zejtina…”, zapisao je Žika Jovanović, bibliograf i prevodilac.

Neki ribari bavili su se i trgovinom, pa su na pijacama držali tezge na kojima su, osim ribe, mogli da se pazare i rakovi, tegle sa „crnim ajvarom” od morune, jesetre ili kečige, ili začinjene riblje pihtije koju su ribari nazivali „mira”, a dodavala se u razna jela od ribe.

Ribarski esnaf nije dozvoljavao da se profesionalnim ribolovom bavi neko ko nije položio bar kalfenski ispit pred komisijom sastavljenom od iskusnih alasa, a tek potom se moglo polagati za ribarskog majstora, za kojeg je trebalo mnogo znanja i iskustva. Tako je bilo i sa jednim od najpoznatijih beogradskih alasa, Mihailom Mikom Petrovićem, matematičarem i redovnim profesorom Beogradskog univerziteta.

Majstor ribarenja sa Sorbone

Mihailo se rodio 1868. godine u kući nad savskim lagumima na Kosančićevom vencu, kao prvo od petoro dece profesora Bogoslovije Nikodima Petrovića, i njegove supruge Milice, protine kći. S prozora sobe još kao dete je posmatrao Savsko pristanište i male parobrode koji su polazili put Zemuna i Pančeva. Pogled mu je dosezao preko Ciganske bare prepune šikara i muljevitih nanosa, sve do Makiške ade gde je prvi put zabacio bambusov štap.

Rado je silazio ne samo na Savu već i među dorćolske ribare. Od alaskog majstora Dure Pupe slušao je o starom majstoru Ibišu i turskom načinu ribolova, a od deda-Žika priče o Gospođinom viru u Đerdapu koji je „gutao” čamce, o vilenjacima, dunavskom zmaju, raznim sandžamama i ogromnim nosatim morunama od pola tone. Slušajući priče tih brkajlija izboranih lica poželeo je da se jednog dana i on otisne čamcem, u potrazi za najvećom ribom.

Ribarski šegrt postao je 1882. godine, sa četrnaest leta, kod Gaje Gašpara zvanog Čuklja, a kalfenski ispit položio je 1888, kod alasa Arse Ilića. Na Liceju, u klasi profesora više matematike Dimitrija Nešića, Mihailo Petrović pokazao je darovitost koja će ga odvesti na školovanje u Francusku. Posle studija na Sorboni, diploma iz matematičkih i fizičkih nauka, pridodao je i onu majstorsku, Ribarskog esnafa, stečenu 1895. godine pred komisijom na Dorćolu.

Po povratku iz Francuske, osim profesure na Beogradskom univerzitetu, Mihailo Petrović redovno je odlazio u ribarenje, na Savu ili Dunav. Na Đerdapu je zakupljivao ribolovna područja i sa društvom lovio morune i somove kapitalce. Nije mirovao ni u zimskim mesecima, kada je zalazio u zamrznute kubike kod Jojkićevog kanala gde je riba bila zarobljena. Kada bi se i reka zamrzla, vadio je sa ostalim ribarima velike table leda koje bi čuvale ulov do udaljenijih mesta, a ribama koje bi ostale pod vodom omogućile dotok kiseonika.

ĐAK GENERACIJE ISCEPANOG TURA

Iz studentskih dana Mihaila Petrovića Alasa ostalo je sačuvano pismo dedi, napisano 8. februara 1894, kada ga je predsednik Republike Francuske pozvao na svečani prijem, kao studenta generacije:

„Imam da vam javim jednu vest: I ove sam godine, kao i lane, pozvat sa još četvoro drugova iz ove škole kod predsednika Republike na zabavu koja će biti kroz tri nedelje. Nemojte molim vas to nikome pričati, jer će vam retko ko verovati od onih koji su me videli letos bosonoga, sa iscepanim turom, noseći one štuke koje sam hvatao u Makiškom viru..."

Iako u svoje vreme jedan od najcenjenijih svetskih matematičara, sa šubarom i ribarskim čizmama Mika Alas nije se razlikovao od ostalih ribara. Bez njega nije moglo da prođe nijedno alasko druženje i veselje na koje je dolazio s violinom, koju je naučio da svira od ciganina Arse Jovanovića, čuburskog primaša zvanog „Škembonja”. Mika Alas bio je skroman, pa su ti skupovi s ićem, pićem i muzikom najčešće dogovarani u malim dorćolskim kafanama, i to u bašti iza kuće, daleko od očiju javnosti.

Mika, kako su ga zvali čak i poslužitelji na Beogradskom univerzitetu, učinio je mnogo za Srbiju kao naučnik i ljubitelj reke. Učestvovao je u donošenju prvog Zakona o ribolovu na rekama i jezerima Srbije, a bio je i stalni član Odbora za ribolovne konvencije s Rumunijom i Austrougarskom. Posle Velikog rata učestvovao je u izmirenju rumunskih i srbskih alasa kod Kladova, koji su zbog lova morune večito bili u zavadi. Kupivši brodić „Karaš” osnovao je 1920. godine parobrodarsko preduzeće i uspostavio rečnu liniju Beograd–Obrenovac. U svojoj ribarskoj karijeri ulovio je tridesetak somova teških između 80 i 100 kilograma, a najvećeg, od 120 kila, uhvatio je 1912. godine.

Osim dostignuća u fizici i matematici, Mihailo Petrović bio je i strastveni putnik i istraživač. Pored svih evropskih država, u sastavu Međunarodne ekspedicije 1931. godine, obilazio je brodom polarne predele, gde su istraživane prirodne pojave i život Eskima. U ukupno tri ekspedicije učestvovao je u lovu na kitove, istraživao seobe jegulja i život celokupnog polarnog sveta.

Mihailo Petrović Alas umro je 8. juna 1943. godine u svom domu na Kosančićevom vencu pošto je, već bolestan, oslobođen iz nemačkog logora, u kome se zadesio zbog bavljenja kriptografijom u vojnoj službi. Na poslednji put ka večnom prebivalištu poneli su ga njegovi prijatelji alasi.

Autor: Željko Vuk,
Zabavnik



  • Izvor
  • Ilustrator: Zoran N. Đorđević / Zabavnik/ vostok.rs


Komentara (0) Ostavite Vaš komentar Objavite novost

NOVOSTI IZ RUBRIKE

Mnogobrojne obaveze, kao što je posao, briga o porodici, održavanje prijateljstava većini osoba oduzimaju mnogo vremena, pa oni često trebaju pomoć. Zato su tu sitnice, kao što su gedžeti...


Crvena armija je više od dve godine pokušavala da potisne neprijatelja dalje od grada. To je postalo moguće tek nakon pobede u Kurskoj bici i definitivne promene toka rata. ...

Generalni direktor kompanije Daniil Brenerman rekao je da se sada radi na civilnoj sertifikaciji ovog aviona


U periodu renesanse, koji je obilovao kulturnim i društvenim p

Električni alati su neizostavni deo svake majstorske radionice, pružajući ne samo efikasnost, već i olakšavajući mnoge radne procese. Sa sve većim napretkom tehnologije, postali su sve sofisticiraniji i prilagođeni...


Nikolaj Peskov otkrio je da je dobio Orden za hrabrost za jedan poseban podvig u Ukrajini


Ostale novosti iz rubrike »