BitLab hosting
Početna stranica > Novosti
Slavica Jovanović

Nova knjiga Slavice Jovanović novinara i književnika ’’ Ne kleči pred zlotvorom ‘’ 2017. godine

Nova knjiga Slavice Jovanović novinara i književnika ’’ Ne kleči pred zlotvorom ‘’ 2017. godine
21.10.2017. god.

 

 

slavicafinis0.jpg

Nova knjiga Slavice Jovanović novinara i književnika ’’ Ne kleči pred zlotvorom ‘’ 2017. godine




Slavica Jovanović

Čuvarkuća koja se razbokorila




Ovo je vreme kada se, po Pesnikinji, ''vrane kite orlovim perjem, a orlova krila im ne priliče'. I kada ''odrodi roda-nerodi'', šire ruke i u lice ljube one ''koji su te, zemljo, nahranili kostima i skeletima''. Iako, zbog toga od mnogih kuđena, Pesnikinja razume i neistomišljenike, jer i po Bogu svako ima pravo na svoj izbor, a njen izbor je da se ne odriče njoj svojstvenog čojstva i junaštva, koje je najčešće u korist njene štete, pa sebe, takvu, od mnogih nevoljenu, poput Isidore Sekulić i Vladislava Petkovića Disa od strane Jovana Skerlića, ali svoju i postojanu poput ovo dvoje, poistovećuje sa čuvarkućom, koja se, kao u  pesnikinjinim stihovima ''razbokorila'', koja ne da sebe našem svekolikom duhovnom potonuću, i poziva i nas da ne tonemo, nego da složni, čuvamo ''godove rodoslovnog drveta'', ''da poštujete one što su život dali za slobodu i ovaj tren mira''. I one koji će život dati, kad ustreba. Kroz njih, znane nam i neznane, voljene i nevoljene, shvaćene i neshvaćene, Slavica Jovanović peva i o sebi, o svojoj ljubavi prema rodnoj grudi, jer: ''ljubav je najvažnija od svih religija'' i ''nemam kud i nemam nigde  do li zavičaju''. Samim tim, njene pesme postaju sveopšte, kosmopolitske, s porukom: Ne diraj me, ne diram te. Ti imaš svoj zavičaj i 'cvetove čestoslavice'', imam i ja''. Sa teretom svoga krsta na plećima, i svog pesničkog Usuda, peva Pesnikinja, svidelo nam se ili ne, i o tome da se ne klanjamo zurlama i talambasima, nego – fruli! ''Svirale su naša izvorišta, svetinje i pragovi ognjišta''. Raspevala se frula Slavice Jovanović, ne samo o ratu i ratnicima, o našim vekovnim sahranama i narikačama, raspevala se i  o svadbama, o rađanju i krštenju, o slavama, lilama, prelima i poselima, o svetim mestima sa ikonostasima i zvonicima, odakle se širi zvon sa mirisima tamjana i bosioka. Raspevala se frula Pesnikinje, raspevalo se njeno ''pesmodarje'' jezikom ''samorastim'', rečima koje je, poput Momčila Nastasijevića, otrgla iz svojih snovohvatica. I kroz, nekima ''milouhu', nekima ''nemilouhu'', pesmu frule, Slavica Jovanović nas opet opominje da budemo vazda oprezni, u ovom ''trenu mira'', jer ''zna te krvnik u lice poljubiti, stavljajući masku anđela'', i ovi ''bestidnici bez lica prinose giljotini i žitnog svica''...


Ivan Glišić, književnik

( iz predgovora knjige )


LJUBAV JE NAJVAŽNIJA OD SVIH RELIGIJA

Generalu Policije dr. Bratislavu Dikiću koji je tokom protivterorističke akcije 04.06.1999. godine na Kosovu i Metohiji teško ranjen  

Brušim reči rubin nebrušeni, kapljom krvi što božur zaliva,

iz krvotoka večnih božurišta, Izvorište, Istok da proklija.

Školjku koju otvoriću sada u njoj ima hiljade bisera,

svaki biser ljubav božanstvena,

ta školjka je srce i sunce što prosija.

Ne miruju zveri krvožedne, maskirane u troglave zmije,

al ja ne dam Kosovo svetinju, ni ugravirano ime svete religije.

Opet zmija menja košuljice, ko ptica perje sklona mitarenju,

hranilište orlušinama biće, ko na silu pokori mi zemlju.

Hteli lelek, život zaustavljen, da zanemi i pevanje ptica,

nek mu jezik upadne u grlo, nek udavi se zmija podmuklica.

Kaplje krvi pretačem u rime, koje svetu zemlju zalivaše,

hajdučica, detelina gorka, Svetogorka na njoj isklijaše.

Gde ginuli su ljudi od neljudi, ko rasuto seme i razneto vetrom

u kljunovima ptica, iz njihove krvi iz beskrvne vene,

rumen sa istoka umiven u suzi u ime slobode i molitve neme.

Nadživeće ljubav, veru, nadu, sve i urlik i jecaj i rat i vekove.

Krvopiji mučilište će da presedne, nadživeće Mir - nemire,

nikad pred ratovima da ne poklekne,

zamahnuće krilima beli golubovi,

gledajući sa visine poskoke,

boriće se ljudi protiv okova i tamnice,

nadživeće ljubav i mir, vreme i nevreme i predstojeće vekove.

Hrabri se branitelj borio smelo, u oči smrti pogledao,

bez nogu osta Kosovo nepokoreno, ali ne kleči,

ne klecaju kolena onima koji nogu nemaju,

niti oni kleče, nit se domovine odriču, ni besmrtnih

mrtvih Srba iz "žutih kuća" smrti ...

Na srcu ožiljci u maskiranim vremenima

i molitva Vasiliju Ostroškom u nevremenima.

I imam  protivotrov protiv zmija otrovnica- terorista,

a to je vera, mir, sloboda i ljubav iskrena čista.

Kad se na isukane sablje osmehneš, iz pogleda pupoljci izniknu,

ne ustukneš i ne poklekneš, kad se na njihov kukavičluk,

hrabrošću podsmehneš, smeli branjeniče,

kad ti  vidarica pesmom travarice ranjeniče, rane izvida,

tebi koji boriš  se za slobodu i zoru koja zasviće

i svako goluždravo ptiče, za svako praskozorje i svaku kolevku.

Svaka kaplja tvoje krvi branjeniče,

mastilo je kojim se ispisuje ime,

ime slobode i ime mira .

Ljubav prema majci domovini,

suprostavljajući se svima koji nas označiše sa mrtvorođenima, iz kostiju krajputaša klija,

Ljubav je najvažnija od svih religija.

DR. ARČIBALDU RAJSU

Pred spomen - kosturnicom u Mačvanskom Prnjavoru

Čujte Srbi, čuvajte se sebe, dal su Srbi čuli opomenu,

kad klanjaju se svome Mučitelju, ne gledaju borce, ni ranjenike,

ni  bogalje, a ni branjenike, sve do juče Srbske zaštitnike.

Celom svetu kad su klimoglavi, samo svome rodu su dušmani,

oljagali, svoje ispljuvali. Sutra istu slavu dočekali.

I ne čuju zvona Hilandarska, obezglavljene ih vode krvopije,

pokidan čokot vinove loze njihovo će biti pokoljenje,

a oči im ko kaktusa bodlje, najubojitijom svetlicom zasevne,

ne priznaju predznak ni znamenje, a braći su najveći međaši

Čujte Srbi, ne časite časa, saslušajte Sveglas sred bezglasja,

i velikog prijatelja Srba mudrookog Arčibalda Rajsa.

Zlotvorima krunišete glave, darujete ordenje, medalje,

a svom rodu sakatom ranjenom, trnov venac mučeničke slave.

Prokleće vas Svevid u Nevidu, žigošete kolone skeleta,

suza spaljene majke i deteta, gde hiljade kostura i senki

nevidom vas prošlosti nadgleda.

Gde streljani, mučeni, ubijeni, spaljivani do najmlađeg deteta,

bez daha, glasa i pokreta, bez života, nade i poleta.

Čujte Srbi grmljavinu glasa, glas istine Arčibalda Rajsa.

To su reči i Svetoga Save: Samo sloga Srbina Spasava!

Kad oluja vetar zatalasa i progovore mnoge mrtve glave,

kad posete spomen - kosturnicu,

gde pohranjene su kosti 535 stradalnika,

to je i testament Arčibalda Rajsa. Tu gde mnogi ostaju bez glasa.

Strah i trepet su vam pijavice i vukovi u jagnjećoj koži,

čak ni jagnje u vučijoj koži, ne bi dalo da se obezboži.

Pogledajte na ratnike naše, izginule u hodočašću gladi

tugovanku zemlja kad zapeva, za sve one što su za nju pali.

Što se nikad nisu prodavali.

Čujte Srbi čuvajte se sebe, nek bosiljak ožili zvuke starinskih lira,

da poštujete one što su život dali, za slobodu i za ovaj trenut mira.

Čujte Srbi čuvajte se sebe, da bi rod svoj sačuvali,

tu gde su zagrljeni majka i dete, spaljeni gde i ostali,

rukom austro - madžara da se ne zaboravi.

U porti crkve Svetog Ilije, nalazi se spomen - kosturnica,

ridanje, lelek i trudne žene nerođenih mrtvorođenica,

skeleti, kosturi, lica bez lica.

E baš zato saslušaj rode, o okrutnostima i zločinima austrougara,

gde su suknule vatre do neba spaljene dece rukom zlikovaca austro-madžara.

Iz stenja iznikla trava poniklica, pronikao bosiljak iz dečijeg lica,

iz nečije lobanje i groba, ruzmarin neoženjenih mladića,

zar je iko preči rodu od svog roda.

Zar se gazi čizmom preko groba oca?

Da Srbijom niču kosturnice, to su želje zmije podmuklice.

Pogledajte bezruke, beznoge, sve vas manje, držite se sloge,

I slušajte Arčibalda Rajsa, il vam nema ni traga ni glasa.

Poslušajte glas Svetoga Save: - Samo sloga Srbina spasava!

Ne bude li Svetosavlje svetinja, potomstva će voditi utvara.

Čujte Srbi ako niste gluvi, čujte Srbi,  zar već niste čuli?

Zar je preči tuđin vam od roda, kad klanjate se odrodu neroda.

Bukadžije, glasnogovornici - kamen su temeljac novoj kosturnici. .



ČOVEK JE JEDINA VODA OBOJENA U CRVENU BOJU LJUBAVI

(Posvećeno Stevanu Sinđeliću žandarmu, koji je ubijen od strane šiptarskog teroriste "kosovokradice" iz automatske puške, stojeći na braniku otadžbine.)

Čovek je jedina voda obojena u crvenu boju ljubavi prema slobodi, jedina krvava voda koja se u ratovima  poput  vodopada sliva u zemlju, te crvene reke teku, gde god su ratovi i gde se proliva nedužna krv. Čovek je jedini violinski ključ, koji pesmom otključava vrata mira, pesnik i ptice nauči da peva a sunce da sija. Posle ratova, bombardovanja, nagaznih mina, ko ptice bez zamaha i krila, krenuće kolone ljudi u invalidskim kolicima. Bogalji sa štakama i kateterima.

Ostali su u životu i sad su amputirci, invalidi, osiromašeni uranijum oči im sprži, a  kasetna bomba u njivu zarivena, osta uspomena na NATO poklone u vidu eksploziva, sve su to novi Černobilji  i Hirošima i Nagasaki a teroristama -  kamikazama kompasi i orijentiri... U praznim očnim  dupljama, ko dečiji klikeri, staklene su im oči. Nazivaju ih bogaljima i sakatima, sa štakama i protezama, veštačkim nogama, rukama, stopalima, šakama, kako da zagrle sina i pogledaju ćerku, bezruki i beznogi .

I stihovi su mi ko sakati, ko pali borci za slobodu, u njima svi moji nepogledi, u srcu zariveni geleri, u očima čaure i meci, koračaju mi pesme na štakama i hramlju, nemaju noge. Ko svim braniteljima slobode čije su noge ostale na svetoj zemlji a oni i mrtvi ih traže i ne sluteći da su njihove noge i ruke božuri i koren iz kog će nići sloboda. Ja znam branioče da ti nemaš nogu, da si život svoj dao za slobodu, tamo gde je tvoja koraknula noga, tu se čuje pesma i tu nema roba. Iz svake kapi krvi kad božur kad proklija, dokazaće da je ljubav jača od svih religija. Te crvene vode teku vekovima, izliju se uvek, sve u ime mira.

Čovek je jedina voda obojena u crvenu boju ljubavi, ljubavi prema slobodi i nikad više robovi i nikad više okovi i zato violinskim ključem otvorimo vrata mira, pesmodarima i pesmodaricama, anđelima golubovima belim, da se dragocena crvena reka života ne proliva u ratovima i da bolnice ne budu prepune obolelih od karcinoma, onih što iz letilica smrti istovare tone i tone kasetnih mina i projektila.



Slavica Jovanović

iz knjige ‘’ Ne kleči pred zlotvorom ‘’ 2017 .god


 

 

Najnovija  knjiga  iz pera Slavice Jovanović ,  novinara i književnika :-  '' Ne kleči pred zlotvorom '' ... Knjiga je rodoljubive i duhovne sadržine , o Srbiji, Kosovu , spomen- kosturnicama  itd. Predgovor je  napisao dr Milan Mladenović  književnik , Ivan Glišić  književnik i drugi . Obezbedite svoj  primerak na vreme . Narudžbine na telefon :  061-265-83-66 ili na mejl  slavica1969j@gmail.com


CIMG2766.JPG

 



  • Izvor
  • Slavica Jovanović


Komentara (0) Ostavite Vaš komentar Objavite novost

NOVOSTI IZ RUBRIKE


Juče se navršilo četiri godine od kada nas je napustio jedan od najvećih savremenih ruskih pisaca Eduard Venijaminovič Savenko, poznat kao Limonov.

Specijalni predstavnik Predsednika Rusije za međunarodnu kulturnu saradnju Mihail Švidkoj izjavio je da će 20. jubilarni Forum slovenskih kultura ove godine biti održan u Srbiji.


U organizaciji 'Kulturno-obrazovnog centra' u Vranju, u maloj sali Pozorišta 'Bora Stanković' biće održano književno veče, na kome će se čitati odlomci iz rukopisa 'Razgovori sa majkom' književnice Branke...

Predstavljanje knjige „Sveti Grgur, ostrvo užasa“ biće održano u Ruskom domu, u petak, 1. marta, sa početkom u 18.00 časova



Ostale novosti iz rubrike »