Domeni i hosting
Početna stranica > Novosti

Mendeljejev nije izmislio formulu za votku

Mendeljejev nije izmislio formulu za votku
13.03.2020. god.
To sam saznao na Univerzitetu u Sankt Peterburgu gdje se ovaj čuveni naučnik spavao i budio. U drugom ruskom gradu po veličini, koji je za vrijeme careva bio stolica Male, Velike i Bijele Rusije Samodršca.


Na prijemu u ruskoj ambasadi u Sarajevu, a baš je to davno bilo, pitao sam pitanje koje me dugo mučilo. Kako se pravi votka? Čuo sam negdje da to može i od krompira. Ali bunilo me istovremeno.

Vjerovatno može i drugih škrobnih vrsta, ali me zanimala sama tehnologija kada se to čini od krompira. Da li ga gule, pa onda izrendaju i stave u vodu? Da li ga kuhaju? Koliko i na koji način uskisne? Treba li se usmrditi i koliko? 

 

 

 

Mi žestoko piće arapskog imena (al rak – znoj) proizvodimo najčešće od voća. Ne od povrća. Mada na Manjači, po Glamoču i Nevesinju ima opasno dobrog krompira. I ima ga baš. Zato niko, nikad, nije znao sa sigurnoću to da mi kaže.

KO JOŠ PRAVI VOTKU OD KROMPIRA?

Neznanje svih prisutnih kako se pravi ruska rakija od plodova zemlje (i Rusa, i Srba) prekinuo dopisnik čijeg se imena nažalost ne sjećam:

– Ma ko pravi votku od ječma? – Ja pitam za krompir? – Svejedno. Niko više ne pravi votku tako. Votka se pravi u laboratoriji. Mendeljejev je napisao formulu i miješa se određeni nivo etanola i vode. Tako nastaje votka.

 

 

 

 

Kad bolje razmislim, i kod nas većina pića iz serijske proizvodnje dolaze iz destilerija. Imaju toliku proizvodnju i prodaju, da se statistički ne može stići ukiseliti ni voće, ni povrće, ni žitarice.

Ujedno, pominjanje Mendeljejeva kao apsolutnog biofiziohemijskog maga, apsolutno je zatvorilo tu priču za mene.

U RUSIJU PO ZNANJE

Da to nije tako, saznao sam pri obilaženju Muzeja Dimitrija Ivanovića Mendeljejeva na Državnom Univerzitetu u Sankt Peterburgu. I to od kustosa koji je vidio da fotografišem kroz staklo eksponat njegovog naučnog rada, te to nazvao mitom.

 

 

 

 

Votka je, kako je on naglasio, zapravo došla kao piće iz Italije u Rusiju, da bi kasnije zaista Mendeljev svijetu, osim periodnog sistema elemenata, podario i taj naučni rad. Miješanje alkohola sa vodom. Ipak, to nikakve veze nema sa tim da je on napisao formulu za votku.

 

 

 

 

 

Narodne mase vole veselo. Ko će čitati nešto pametno, što te može zavaditi sa predrasudom? No, nauka upravo to radi.

 

 

 

 

 

Mendeljejev je u to doba živio u okviru univerziteta, pa smo bili u prilici i da vidimo muzejski podešene odaje u kojima je boravio. No da bih razvrgnuo taj mit, trebalo mi je poći za Rosiju. Zvezdu na istoku.

NE TREBA NAM VIZA

Meni je posebno zadovoljstvo otići u Rusiju, te vazda citirati Isakoviče iz Crnjanskovih Seoba, koji slijede beskrajni plavi krug i u njemu zvezdu. U ovom slučaju petokraku.

Ovi književni junaci slave istu slavu kao i ja, Svetoga Stefana Dečanskog, a odselili su se da čuvaju granice imperatrice Jekatarine Velike. I u stvarnosti, i u romanu.

 

 

 

 

No, kao i kada sam išao u Čečeniju, došlo je do nesporazuma u vremenu i prostoru. Nazovimo to, umjesto gubljenjem u prevodu, gubljenjem u vremenskim zonama. Tako sam do prvog aviona (jer iz BL ima let samo tri puta sedmično za Beograd), opet išao čuvenim noćnim autobus-ekspresom Banja Luka –Singidunum na vodi.

 

 

 

 

 

U Rusiju morah dakle preko privremeno okupiranih Okučana. Na tom putešestviju se ulazi u Evrosojuz zemalja koje su uvele sankcije ka Rusiji, jer je prihvatila izjašnjavanje ruske etničke većine i ostalih na referendumu u Krimu i ujedinila se sa autonomnom regijom Bivše Sovjetske Republike Ukrajine.

 

 

 

 

 

Začudo, na izlazu iz Europske unije prvi put u istoriji mog putovanja nas ne igzone na zimu iz autobusa, već granična policajka ulazi unutra i uzima pasoše. Onda opet granica koja siječe Autoput Bratstva i Jedinstva. Na Bajakovu se opet vraćam u zemlju u kojoj zahvaljujući još uvijek srbskoj većini na popisu stanovništva i izborima, Rusija nema sankcije. Zato se u istu, može putovati bez vize.

BEOGRAD NA VODI, MOSKVA NA SNIJEGU

Prva je, dakako Respublika Serpskaja, čast Bosnii i Gercegovini, a druga je Velika Srbija. Nama ne treba viza. Nijesmo u vojnom savezu koji vrši agresije mimo Savbeza UN. NATO se zove. Bar nijesmo još uvijek, i ja uživam u tome.

 

 

 

 

U glavnom gradu Srbije sa privremeno okupiranim Kosovom i Metohijom, što Rusija ne priznaje kao i dosta slobodoljubivog svijeta, ja sam kao kod kuće. Zapravo stvarno sam kod kuće, da se ne lažemo. Dođem do Surčina očas. Ne treba mi vodič.

 

 

 

 

 

Sa zaprepaštenjem gledam, kako se mijenja taj prisavski, nekad teško zapušteni dio grada. Toliko puta sam tu izašao u Beogradu, ali sada je dolazna stanica iza ulaza u Basovu i iza šina Željezničke stanice.

 

 

 

 

 

Sa jedne strane je još uvijek krš i lom koji turisti odmah mogu da vide i oduševe se, a sa druge strane stakleno-čelično-betonski neboderi.

 

 

 

 

 

To sada narušava onu staru panoramu kakva je oličena u ikoničnom logotipu danas pokojne Beobanke. Nedavno je prodata i Komercijalna banka. Rijetka likvidna banka u Srba, a koja se opirala latinici. Poklekla je posljednja. Možda je zbog takve ideologije i prodata?

SLADOLED SE KAŽE MOROŽENOE

U avionu kraj mene sjedi Kinez koji kašlje. Virim mu preko ramena u telefon, ali ništa mi to ne pomaže u životu.

 

 

 

 

Ni njemu vjerovatno pogled na moj. Možda misli da pišem ruski, ako ga ne zna, jer sam jedan od posljednjih mohikanaca koji čitabi srbskim pismom u telefon. Koliko pratim, autokorekt ih uopšte ne nervira, već im je neophodna alatka za pisanje palčevima.

 

 

 

 

U Moskvi snijeg. Led po krilima i nakon slijetanja. Ali nije sladak.

Nije mi samo jasno, kako sam se mogao iznenaditi. Ali iskreno sam se iznenadio. Ugledavši livade oko aerodroma obijeljene snijegom, pa onda zacrnjene šumom, pa opet snijeg.

 

 

 

 

Zima je kod nas sasvim podbacila. Bez obzira što su jutro prije mog kretanja vrhovi oko Banje Luke bili ovlaš obijeljeni, mislio sam se uopšte da li da nosim tešku zimsku jaknu. Onu skijašku.

ČUJ SNIJEG U MOSKVI U FEBRUARU…

Smijem se sam sebi. Zaboravljajući da doživim, kako mi se konačno ispunila želja da vidim Rusiju zimi. Išao sam u Čečeniju u novembru, ali je snijega bilo samo na Kavkazu.

 

 

 

 

Sad idem u Sankt Peterburg. Gore na sjeveru. Dobro nije Ojmjakon i -40, ali je hladno. Tako, da se vide rebra na trupu aviona, već gdje su se praznine odledile na metalnom kosturu, koji uz muklo pištanje zagrijavaju turbomlazni motori.

 

 

 

 

Čekam još oko dva sata, ali nema govora da stignem do centra Moskve. A i opet sam neispavan, pa mi se ne da i da mogu stići. Već sam bio da se fotografišem ispred Vasilja Blaženog. Trebam za to vrijeme naći terminal B, pa ću za Petrograd. Tamo sam u 3:20, a već u 9:00 počinje program. Dva sata je razlike u vremenskoj zoni.

MASKIRANI MILKO

Srećom, ponio sam zimsku jaknu, ali to mi ne pomaže jer ona ide u prtljag. Zakopčan u vjetrovku, stidljivo cvokoćem kraj otvorenih vrata autobusa, čekajući razvoženje do aviona na unutrašnji let. U Banjoj Luci je bilo 19, u prestonici Rusije – 3. Razlika je. Mrzne.

Iz oblaka na kraju proviruje Petrograd. Pilot slijeće neosjetno, na izlazu stajem i posmatram čovjeka koji prilazi i razmotava moje i još jedno ime napisano na parčetu hartije.

 

 

 

 

Tek tu čitam i vidim Milka Živkovića, iz Bivše Jugoslovenske Republike Makedonije, koja sad ima sjevernoatlansku orijentaciju u imenu. Letio je sa mnom u avionu i nosi masku preko lica.

Upravo sam ga i primjetio kao čovjeka koji nosi masku. Do kraja zajedničkog boravka zovem ga Živko.

MENI SE VIŠE SVIĐA PETROGRAD

Sankt Peterburg je kao da uzmete Beč, pomnožite ga tri puta i dodate Amsterdam. Kilometri i kilometri raskošnih, visokih i širokih zdanja, bulevara i kanala. Spomenika i najnovije tehnologije.

 

 

 

 

Jedan sam od onih, koji smatra da je loše što je ovaj grad, simbol velikih ruskih pobjeda, vratio ime koje mu je dao Petar Veliki Romanov. Bez obzira što ga smatram jednim od ključnih likova ruske istorije, apsolutno nije bio u svemu u pravu. Pogotovo na polju duha. Apsolutizam, čak i kad je prosvećeni, daje u nekim oblastima nepopravljivo loše rezultate.

 

 

 

 

Burg je zamijenjen gradom, a Peter Petrom 1914. godine, kada se prvi put ozbiljno zaratilo sa Nijemcima u dvadesetom vijeku. Nakon okončanja građanskog rata izraslog iz svjetskog, te pobjede Crvenih nad Bijelima, Petra je naslijedio Lenjin.

LENJINGRAD – GRAD HEROJ

Bilo je gradova po imenu Lenjingorsk, Lenjinakan, Lenjinabad, pa čak i Lenjinvaroš u Mađarskoj. Ali jedan je Lenjingrad. Proslavio preživljavajući mučnu njemačku opsadu u Drugom svjetskom ratu i pos


  • Izvor
  • Tanjug
  • foto: © frontal.rs/ vostok.rs


Komentara (0) Ostavite Vaš komentar Objavite novost

NOVOSTI IZ RUBRIKE

Postojale su mnoge bitke u svjetskoj istoriji koje su zahtijevale velike žrtve. Svi su morali da daju život u Termopilskom klancu da bi ostatak zemlje i naroda  bio spašen....


Priredio kontraadmiral Boško Antić

24. mart 1999. godine, priredio Boško Antić, kontraadmiral u penziji


Narod na našim prostorima mučile su od davnina kojekakve zaraze i pošasti, a uz mere države branio se koliko je znao i mogao. Zatvaranju granica Srbije i oštroj sanitetskoj...



Ostale novosti iz rubrike »