BitLab hosting
Početna stranica > Novosti

Radovane, siđi sa tapete – prekomandu imaš među svete

Radovane, siđi sa tapete – prekomandu imaš među svete
24.03.2019. god.
Kao pisac zbirke pripovjedaka Intervju sa Radovanom Karadžićem, imam gotovo ličan odnos prema čovjeku koji već odavno više živi u legendi, nego na javi.


(Kolumnu prvi put objavljenu 24.03.2016. godine, repriziramo povodom „konačne“ presude estradnog suda u Hagu. Ništa se, ni u svijesti Srba, niti njihove okoline, nije promijenilo po ovom pitanju, prim.
Frontal.SRB)

I Srbija i Srbska su bile pod užasnim pritiscima, zato što se Radovan Karadžić nije predavao šoumejkerskom, hohštaplerskom kvazisudu u Nizozemskoj. Njegov život u bjekstvu je uzrastao u opravdanje za već bezočno zlostavljanje srbskog naroda u cjelini. Užasna nepravda koja nam se nanosila, od Prizrena do Gline, pravdana je preko medija preumornom plebsu Karadžićem i Mladićem. Eto, samo da se njih dvojica predaju, pa će NATO zakopčati šlic.

Omamljeno kmetstvo nije se znalo pobuniti ni kad su članovima Radovanove porodice oduzimani lični dokumenti. Ljudska prava koja bi mogli sutra oduzeti i njima. Samo ako im dođe.

I tako, dok je dane provodio pod imenom Dragan Dabić, na kraju tramvajskih linija 7, 9 i 11, na Novom Beogradu, jedan moj kolega, Srbijanac, ne znajući da je tu negdje među nama, uzviknuo je za kafanskim stolom:

– Ušao si, bre, u pesmu! Šta više čovek može da očekuje od života? Pucaj sebi u glavu, ili uzmi onaj pojas sa eksplozivom i predaj im se!

HUMANISTIČKA ĆELE-KULA

Ovakav stav, da čudovišnom zmaju koji muči selo ne trebamo žrtvovati djevicu, kraljevu kćer, već bivšeg kralja glavom; bila je veoma raširena u neprepoznatljivo razglavljenom srbskom ideološkom biću. Takav kanibalski poriv za preživljavanjem većine, dugoročno, kao istorijska činjenica, rastače samopouzdanje. Onog ko je u budućnosti bude vodio, i nacije u cjelini. Ostaje kao sramota, koju smo na prelazu vijekova uradili previše puta.

Likovi svih onih oficira, generala, ministara i predsjednika; koje smo predali neprijatelju kao da im šaljemo odsječene glave u ćupovima za Stambol, isto će tako biti upamćeni u srbskoj povijesti. Kao mučenici i pravednici. Ovovijekovne glave za Ćele-kulu, kojoj smo građevinski materijal obezbijedili dobrovoljno.

Mladića se dobro i uživo sjećam iz rata, dok mi je Radovan svježije urezan u posljeratnom pamćenju. Kao biće iza stakla. Izložbeni eksponat, na koje zapadnoevropske ekskurzije u Hag klincima uperuju prstom. Pokazuju kako izgleda zli, zli čika. Genocider i neposlušnik.

Tako će proći svako ko ne bude slušao.



Šta god da je neko, lično ili objektivno, imao protiv Radovana Karadžića – danas to prestaje.

Presudom će biti izrečena završna riječ u pretvaranju istog u sveca.

Naravno, ne njegovom krivicom i zaslugama. Već odavno on više nema prava na sopstveni život. S koje god srane da se pogleda, Radovan više nije pojedinac sa jedinstvenim matičnim brojem, već simbol jednog pokreta, vremena i cilja. Ista stvar se desila i sa Slobodanom Miloševićem i Vojislavom Šešeljem, kao estradno najeksploatisanijim ličnostima u haškoj predstavi za djecu do pet godina. Data im je prilika za iskupljenje grijeha pred sopstvenim narodom. To je osnovni rezulat lažnog suda u Hagu.

VJERUJEŠ LI MENI, ILI SOPSTVENIM OČIMA?

Presuda Karadžiću će završiti na đubrištu istorije kao argument u međunacionalnoj prepirci, koji jednoj strani zvuči kao „zemlja je ravna ploča, presudio Haški tribunal“.

Malo je ova razvučena tema danas i dosadna. Povećava se samo broj godina u pjesmi koja Rašu poziva da siđe sa planine. Sve drugo je rečeno, što se reći moglo. Pozicije su nepomjerljive i, zapravo, izricanjem pravorijeka od neprijateljske strane u sukobima devedesetih, koja je vrlo raspoloženo ubijala Srbe gotovo čitavu deceniju, planski ih protjerujući osiromešenim uranijumom sa njihovih etničkih teritorija, neće se desiti ništa novo.

Sanjaju šovinistički romantici da će novim medijskim Markalama i Vase Miskina, uzgibati ozbiljniju insitucionalnu i međunarodnu raspravu o državno-pravnom statusu Republike Srpske. Nema od tih svatova ništa. Kao što i 09.01. ostaje Dan Republike. Proglašen 1992. godine, dok je u pozadini pozornice bila okačena srbska zastava i jugoslovenska trobojka sa petokrakom.

Treba, eventualno, malo spremiti želudac. Pregrmiti medijsku onaniju iz Efbiha i Enerha. Njihovo trovanje mlađih narašaja neiskrenom i mržnjotvoračkom vizijom početka i toka rata u bivšoj Socijalističkoj Republici BiH.

Za tri dana će osvanuti novi.

Frontal.SRB



  • Izvor
  • foto: frontal.srb/ vostok.rs


Komentara (0) Ostavite Vaš komentar Objavite novost

NOVOSTI IZ RUBRIKE

Uprkos ogromnoj vojnoj pomoći čitavog Zapada, već je svima jasno da je pobeda Rusije na ukrajinskom frontu neminovna i da će uslediti uskoro. I upravo je to i vreme...


EU i SAD guše Srbiju jer veruju da je previše slična Rusiji

Toksikološki institut u Bonu je u uzorcima sa autopsije otkrio tragove leka droperidol, teškog neuroleptika koji može da izazove infarkt, a koji Miloševiću nikada nije bio propisan. Istragu o...


Serija režiranih ratova koju je nametnula zapadna oligarhija, a koja kulminira sada sukobom sa Rusijom, samo je očajnički i uzaludni pokušaj da se očuva kriminalna i nepravedna svetska dominacija...

Svađa oko američke granične krize postala je test da li država može da prkosi saveznoj vladi kako bi se zaštitila


Navršilo se tačno 81 godina od završetka velike napadne operacije Crvene armije koja je imala za cilj da probije opsadu Lenjingrada, čijem stanovništvu je usled teškog bombardovanja i permanentne...


Ostale novosti iz rubrike »