BitLab hosting
Početna stranica > Novosti

Zašto su husari tretirani kao „najluđa“ vojska Carske Rusije?

Zašto su husari tretirani kao „najluđa“ vojska Carske Rusije?
22.03.2018. god.
Husari su i u Evropi i u Rusiji uživali reputaciju najhrabrijih jednica ruske armije. Njihove svakodnevne navike, od ispijanja alkohola do izazivanja na dvoboj za svaku sitnicu, u velikoj meri su bile uslovljene njihovom profesijom.

Grof od Lasala, čuveni „husarski general“ francuske armije govorio je da pravi husar nema pravo da preživi tridesetu godinu. Ovi ludo hrabri ratnici često su provocirali bitku, bili su prvi u kontranapadima i siloviti u ofanzivi. Bili su lako naoružani i slabo zaštićeni tako da su trpeli velike gubitke. U mirnodopskim uslovima husari su se hazarderski kockali, držali do svoje časti i uvek su bili spremni da svaki nesporazum reše dvobojem. Kako su govorile ruske vojskovođe, husari i carski gardisti spadali su među one ratnike koji su svoju borbenost podsticali i odgovarajućim načinom života.

Kakav je to husar koji ne pije?

 

Prvi ruski husarski pukovi pojavili su se u vreme Petra Velikog, ali nisu potrajali. Do pravog razvoja husarskih jedinica u ruskoj armiji došlo je u drugoj polovini 18. veka. Katarina Velika je reformisala Ukrajinsku kozačku vojsku i od nje napravila pet novih husarskih pukova i jedan husarski puk carskih gardista. Te jedinice su činili uglavnom kozaci. Oni su imali sopstveni sistem komandovanja i bili su inspirisani svojom junačkom tradicijom.

Husar je mogao postati svako, i to neplanirano, i svako se mogao pridružiti husarima. Trebalo je samo otići u gradove poput Minska ili Mogiljova (danas su ti gradovi u Belorusiji) gde su se oni u određeno vreme okupljali.

Okupljanja su izgledala kao pijanke. Veseli husari su pod komandom mlađih oficira jurili ulicama i točili vino mladićima na koje bi naišli. Vino je bilo plaćeno novcem husarskog puka. Svako je dobijao po 8 rubalja, što je za ono vreme bila poprilična suma, jer se za jednu rublju moglo kupiti 16 kilograma hleba. Momci su se gurali da dobiju besplatno piće, a husari su skoro svakog dana odvodili u kasarnu mnogo mladih meštana.

Husari su bili laka konjica naoružana sabljama, karabinima i pištoljima. Bili su odeveni u upadljive uniforme sa puno detalja. Svaki puk je imao drugačije detalje. Glavna osobenost husara su bili munjeviti i nagli napadi, za koje je bila potrebna ludačka hrabrost. Podrazumeva se da je husar morao biti fizički zdrav, što se postizalo neumornim treninzima.

Od jutra do mraka

 

Punjenje pištolja je bio težak zadatak pogotovu u mraku, po kiši, i na sedlu dok se konj kreće. Husari su to uvežbavali i strogo su kažnjavani (na primer, udarcima po leđima gvozdenom oprugom) ukoliko bi sporo punili pištolj. To je samo jedan primer surovosti husarskog služenja.

Ustajali su u 5 sati ujutru i najpre hranili i pripremali svoje konje. Dan je bio posvećen vežbanju i treninzima jahanja. Završavao se trubom u 6 sati uveče. To je bilo obavezno za svaki husarski puk. Trubače su nazivali „husarska aristokratija“. U borbi su se oni nalazili tamo gde je bilo najžešće i trubom davali signale o promeni formacije, napadu ili povlačenju. Koristili su preko 50 signala. Davanje signala trubom je bilo posebno teško u galopu, ali husarski trubači su to umeli.

Živi brzo, umri mlad

Pre svega, što se tiče pića: „Sve se to odigravalo u vojničkoj atmosferi: pod pokriven tepihom, u centru je kotao, a u njemu šećer sa rumom. Ljudi sede unaokolo sa pištoljima u rukama. Kada se šećer istopi doda se šampanjac i tako se pravi ’žonka ’ (napitak od ruma, šampanjca i istopljenog šećera). On se toči u pištolje i počinje pijanka...“, pisao je grof Osten-Saken.

Smatralo se da je „potpuno nepristojno“ kada neko pije sam čak iako je husar. Omiljena pića su bila šampanjac, rum, punč i votka sa nanom. Bilo je prestižno piti jedan napitak po izboru mesec ili dva, a zatim preći na nešto drugo.

A onda bi počela avantura: „Tako pijani smo odlazili na Krestovsko ostrvo u Sankt Peterburgu. Bio je to zimski praznik i mnogi Nemci su izašli da se sankaju. Podelili bismo se u dve grupe i gledali gomilu. Čim bi neki mladi Nemac ili Nemica seli na sanke mi smo nogom izbijali sanke ispod njih, tako da su se oni spuštali na turu... Balašov, general-gubernator Sankt Peterburga, kasnije me je pozvao i preneo prekor lično od cara...“, pisao je Sergej Volkonski, jedan od budućih dekabrista. Ali, takvi prekori nisu mogli da zaustave husare!

Sergej Volkonski

„Mrzeli smo francuskog ambasadora De Kolenkura (bilo je to za vreme rata protiv Napoleona)... Mnogi od nas su prestali da odlaze u goste gde se on pojavljivao. Evo kako je izgledao jedan izraz našeg gneva. Znali smo da je u Kolenkurovoj gostinskoj sobi Napoleonova bista koja ga prikazuje kako stoji ispred svojevrsnog trona, i da tamo nema nikakvog drugog nameštaja. Smatrali smo da je to uvreda za Rusiju. Jedne zimske noći neko od naših je prošao u saonicama pored te kuće na keju i bacio veliko kamenje u tu prostoriju porazbijavši stakla. Sutradan je usledila žalba i istraga, ali se nije saznalo ko je bio u tim saonicama“, seća se Volkonski.

Husarski oficiri su često posećivali balove, a ponekad ih i organizovali, ali samo za najbogatije plemstvo. Na balu su se palile stotine voštanih sveća. Balovi su inače bili skupi, čak i ne računajući velike sume potrošene na hranu i piće.

„On je organizovao tri bala godišnje i na kraju stigao do prosjačkog štapa“, pisao je Puškin u poemi „Evgenije Onjegin“. „Dobili smo šaljivu naredbu da mučimo Nemice plesom. Izvršili smo naredbu sa velikim žarom – plesali smo dok one ne padnu u nesvest. Simpatične mlade Nemice su bile oduševljene! Posle obilne večere u tri sata ujutru, posle mnogo popijenog alkohola u ime drevnih božanstava Dionisa i Afrodite, počela je mazurka koja se završila tek u 7 ujutru... Naredili smo našim vojnicima da oduzmu slugama tople bunde gostiju i poslali njihove kočije kući, tako da su skoro svi gosti morali ostati do zore...“, seća se Fadej Bulgarin.

U Rusiji je bilo mnogo Nemaca zato što su u vreme rata protiv Napoleona mnogi Nemci našli spas u Rusiji. Osećali su se bezbedno u zemlji kojom su vladali ljudi nemačkog porekla.

Husari su jednostavno voleli da se zabavljaju. Bili su to mladići puni snage. Koristili su svaku mogućnost da se lepo provedu. Husar Sergej Marin pisao je svom prijatelju da njegov bataljon menja način razonode kao što se menjaju rukavice. Zimi se igra šah, u proleće bilijar, leti fontane, u jesen lov.

(Nema) šale sa smrću

 

Ratna etika 19. veka je podrazumevala da vojnik tretira smrt kao uobičajeni deo života, i da je u slučaju potrebe primi potpuno mirno. „Kada metak fijukne, nemoj ni da trepneš. Kada počne boj, seci neprijatelja hrabro. Kada napadaš, ne obuzdavaj konja, poveri dušu Bogu i umri ako treba“, tako otprilike glasi vesela husarska pesma.

Husari ni u mirnodopskim uslovima nisu oklevali da ispolje hrabrost. Često su učestvovali u dvobojima. Dvoboja je bilo mnogo. Na dvoboj su jedan drugoga mogli izazvati za svaku sitnicu.

Jedan niži husarski oficir s razlogom je imao nadimak „Bujanov“ („Kavgadžić“). Prvi njegov dvoboj je bio u Moskvi kada je oficir carske garde izjavio da je Bujanovljev puk hrom. Bujanov je u dvoboju lakše ranio gardijskog oficira. Zbog dvoboja mu je oduzet čin, a Bujanov je po kazni poslat na Kavkaz.

Tri godine kasnije ponovo je dobio čin mlađeg oficira i vratio se u svoj puk. Godinu dana kasnije izazvao je na dvoboj gubernatora provincije zato što je ovaj uvredio Bujanovljevog kolegu. Ponovo mu je oduzet čin, pa se Bujanov nakon četiri godine opet vratio u svoj puk, ali samo da bi izazvao još jednog oficira na dvoboj. Posle trećeg oduzimanja čina Bujanovljeva sudbina je bila zapečaćena.

Husarski oficiri su prezirali smrt. Bili su spremni da brane svoju čast čak i bez oružja. Grodnjenski husarski puk se 1807. godine nalazio u Pruskoj gde se zajedno sa pruskom armijom borio protiv Napoleona. Dok su igrali karte u krčmi pruski oficir je uvredio ruskog husarskog generala, Grofa Podgoričanija.

Pruski oficir je bio dobar strelac i izabrao je pištolj kao oružje. Grof je odgovorio da on nema pištolj, i predložio da izvlače kartu, pa ko izvuče pravu kartu on će jednostavno ubiti ovog drugog. Grof je izvukao kartu i svi oficiri su krenuli napolje da gledaju dvoboj. Pruski oficir je mislio da se grof šali, ali je Podgoričani uzeo pušku od krčmara i jednostavno ubio pruskog oficira rekavši: „Ja se ne šalim sa smrću. Da je on izvukao kartu ja bih stao na njegovo mesto i primorao bih ga da me ubije“.

Georgij Manajev,
Russia beyond



  • Izvor
  • foto: Maksim Blinov/Sputnik/ vostok.rs


Komentara (0) Ostavite Vaš komentar Objavite novost

NOVOSTI IZ RUBRIKE

Uprkos ogromnoj vojnoj pomoći čitavog Zapada, već je svima jasno da je pobeda Rusije na ukrajinskom frontu neminovna i da će uslediti uskoro. I upravo je to i vreme...


EU i SAD guše Srbiju jer veruju da je previše slična Rusiji

Toksikološki institut u Bonu je u uzorcima sa autopsije otkrio tragove leka droperidol, teškog neuroleptika koji može da izazove infarkt, a koji Miloševiću nikada nije bio propisan. Istragu o...


Serija režiranih ratova koju je nametnula zapadna oligarhija, a koja kulminira sada sukobom sa Rusijom, samo je očajnički i uzaludni pokušaj da se očuva kriminalna i nepravedna svetska dominacija...

Svađa oko američke granične krize postala je test da li država može da prkosi saveznoj vladi kako bi se zaštitila


Navršilo se tačno 81 godina od završetka velike napadne operacije Crvene armije koja je imala za cilj da probije opsadu Lenjingrada, čijem stanovništvu je usled teškog bombardovanja i permanentne...


Ostale novosti iz rubrike »