BitLab hosting
Početna stranica > Novosti

Izbeglice u Srbiju donele carsku Rusiju

Izbeglice u Srbiju donele carsku Rusiju
07.11.2017. god.
Tv serija "Senke nad Balkanom" podseća kako su posle Oktobarske revolucije emigranti došli u kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca. U leto 1921. posle krvavog građanskog rata, više od 40.000 civila i još toliko vojnika prebeglo kod nas


Televizijska serija "Senke nad Balkanom", hteli mi to ili ne, vraća nas u prošlost, vraća sećanje na Beograd od pre stotinu leta. Vraća slike kad nimalo nije bilo neuobičajano da se na svakom koraku srpske prestonice sretne kozak u ratnoj odori. A kako je do toga došlo?

Nedelja, 2. februar, 11. mart po novom kalendaru, 1917. godine. Tog dana caru Nikolaju II je saopšteno kratko i nedvosmisleno: "U prestonici je anarhija. Vlast je paralizovana." Slede burni dani koji će u istoriji ostati zapamćeni kao Februarska revolucija, i koji nisu prošli bez ljudskih žrtava. Car Nikolaj Romanov je bio suočen sa nemilosrdnom istinom da mora da ustupi presto svom deset godina mlađem bratu, velikom knezu Mihailu Aleksandroviču. Međutim, veliki knez Mihailo je već sutradan odbio da stupi na presto, a za njim su to, jedan po jedan, učinili i ostali članovi viševekovne carske kuće Romanova.

Kako su dalje u Rusiji tekle istorijske promene, dobro je znano: u oktobru iste godine izbija nova revolucija, bolje rečeno krvav građanski rat u kome boljševici, odnosno komunisti, pobeđuju.

Cara Mihaila boljševici ubijaju 13. jula 1918. godine u Permu, a nekoliko dana kasnije, u noći između 16. i 17. jula, na vest da se belogardejci približavaju sibirskom gradu Jekaterinburgu (od 1924. Sverdlovsk), Oblasni boljševički komitet donosi odluku da se likvidiraju bivši car Nikolaj II, njegov sin Aleksej, članovi uže porodice i više bliskih rođaka koji su se tu zatekli sa njim. Među likvidiranima je bio i carev brat od strica, veliki knez Ivan Konstantinovič Romanov, zet kralja Petra I Karađorđevića. Ivanova supruga Jelena, kći kralja Petra I, tada je, srećom, bila u drugom kraju Rusije, odakle je, uz pomoć srbskog poslanika u Peterburgu dr Miroslava Spalajkovića, uspela da se sa decom skloni u Francusku, gde je i umrla u Kanu 1962. godine.

Reka izbeglica, tih iznurenih i izgubljenih ljudi, koja je potekla posle građanskog rata iz Rusije, obrela se u Srbiji. Oni su ovde pronašli dom i utočište - a Srbima su doneli imidž carske Rusije, koju su toliko voleli i zbog čije su propasti toliko žalili.

Ruskim izbeglicama u srbskim krajevima narod je svuda priređivao srdačne dočeke. Mnogo pre dolaska transporta, organizovan je prijem i smeštaj. O njima je brigu vodila posebna državna komisija. Osnovna ideja je bila da se što duže održe ruska samobitnost i karakter čitave ruske emigracije. Civili su zbrinjavani u posebnim ruskim kolonijama i imali su škole na svom maternjem jeziku. Među izbeglim ljudima bilo je pripadnika različitih društvenih grupa, mnogo istaknutih ličnosti iz kulture, nauke, politike, generala, članova Državne dume...

Broj Rusa, civila koji će narednih godina živeti među nama, prelazi četrdeset hiljada.

Početkom leta 1921. počeli su pregovori o tome da se u Srbiju prebaci i čitava armija generala Vrangela. Njegov načelnik štaba general Šatilov došao je u Beograd u specijalnu misiju i bio je primljen kod regenta Aleksandra i predsednika Vlade Pašića. Postignut je sporazum da u Kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca dođe vojni kontingent od 20.000 Vrangelovih vojnika, s tim da i saveznici pruže finansijsku pomoć i da se deo vojnika može upotrebiti za pojačanje jugoslovenskih graničnih trupa i u radnim jedinicama. Prvi transport Vrangelove armije stigao je u Đevđeliju 1. juna. Dva meseca kasnije Pašićeva vlada je dala pristanak i za ulazak u zemlju kompletnog Vrangelovog štaba od 120 ljudi. Oni će biti smešteni u Sremskim Karlovcima.


TRANSPORT Oficirski kadar generala Vrangela na putu Kraljevo - Raška, april 1924.

 

 

POKROVITELJ I ZAŠTITNIK

Među masom ruskih izbeglica kralj Aleksandar bio je vrlo omiljen i popularan. Veliki deo ruske emigracije, ne samo u Jugoslaviji, video je u njemu svog najvećeg pokrovitelja i zaštitnika. U čoveku koji je predvodio tako uspešnu srpsku vojsku u balkanskim ratovima i Prvom svetskom ratu prepoznavali su mesiju koji će ih ponovo odvesti u Rusiju.

Pored Vrangelovih vojnika, utočište u Srbiji našle su i tri kozačke vojske: kubanska, donska i tverska. Na njihovom čelu su bili atamani Neumenko, Bogojevski i Udovenko. Postignut je dogovor o prihvatanju 5.000, a došlo je oko 7.000 kozaka. U Vranju je kozacima priređen svečan doček. Komandant Vardarske divizije general Milić pozdravio ih je rečima: "Srbiji je bila potrebna velika Rusija, isto kao i vama!"

Sve u svemu, blizu 40.000 vojnika obrelo se u Jugoslaviji, a najvećim delom u Srbiji.

Domaćini su se trudili da se održi netaknuta ruska nacionalna tradicija i da se ne prizna sve ono što je poteklo od vremena boljševičke revolucije. Vrangelove vojne formacije sačuvane su netaknute pod komandom ruskih oficira. Nije se postavljalo pitanje masovnijeg ulaska ruskih izbeglica u jugoslovensku vojsku. To se događalo pojedinačno, uglavnom angažovanjem ruskih oficira. Jedna grupa od 120 ruskih oficira bila je angažovana na radu u pirotehničkom zavodu u Kragujevcu, a zatim u vojnom sanitetu. Kozaci nisu bili u ruskim kolonijama, već su bili organizovani na svoj tradicionalan način u kozačkim stanicama. Vodili su, dobrim delom, svoj slobodan život, mnogo brže i lakše su dolazili u dodir sa svojom novom sredinom, čak su sklapali i brakove.

I Ruska pravoslavna crkva sa mitropolitom Antonijem na čelu, arhiepiskopom Atanasijem i još osam episkopa, koji su sačinjavali Višu crkvenu upravu, smeštena je, takođe, u Sremske Karlovce. Ovi arhijereji, koji su predstavljali duhovno plemstvo carske Rusije, bili su svesrdno prihvaćeni od Srpske pravoslavne crkve. Takav je bio i odnos prema ruskim sveštenicima i kaluđerima. Mitropolitu Antoniju bio je ustupljen dvor srbskog patrijarha u Sremskim Karlovcima, gde su održavane i redovne sednice Sinoda Ruske crkve u izbeglištvu. Ruski sveštenici su najvećim delom otišli u upražnjene parohije po Srbiji, dok su kaluđeri i kaluđerice bili raspoređeni po manastirima. Srbska pravoslavna crkva činila je čak i ono što je išlo nauštrb njene samostalnosti: dozvolila je na svojoj teritoriji paralelno postojanje zagranične Ruske crkve i svojim autoritetom pokrivala je raskol u njoj. Istovremeno, državni organi su pružali svu materijalnu i finansijsku podršku kako Ruskoj crkvi tako i njenim vernicima.

U odnosu Srba prema ruskim izbeglicama značajnu ulogu igrala je srodnost između dva naroda: sličnost mentaliteta, identičnost vere i bliskost jezika činili su da su se ruske izbeglice brže i bolje snašle ovde nego u zemljama Zapada. Srbija je smatrana za drugu otadžbinu, zbog čega je dolazilo i do delimične asimilacije Rusa. Sa svoje strane, Srbi su primali ruske izbeglice kao braću u nevolji. Kult ruskog cara stvarao je u javnosti osećanje duga zahvalnosti prema carskoj Rusiji za sve što je učinila za Srbiju, posebno u Prvom svetskom ratu. Nasuprot tome, narodima bivše Austrougarske sve do 1918. godine Rusija je prikazivana kao večita neprijateljska sila. Zbog toga su katolici i muslimani još uvek gledali na Ruse samo kao na pravoslavce, šizmatike, odnosno kaure. Treba reći da ni Rusi nisu pokazivali neke simpatije prema njima.

Državne vlasti su dosta materijalno pomogale ruskim izbeglicama, ali to ne znači da oni nisu živeli u velikoj oskudici, snalazeći se često i sami da prežive. Uz podršku kralja Aleksandra, ruski stručnjaci su bili zaposleni u državnim ustanovama. I, nemerljivo je ono što je ruski školovani kadar doneo Srbiji, u oblastima zdravstva, nauke, arhitekture, kulture. Na kulturološkoj mapi Kraljevine SHS, zabeležena su imena 400 ruskih arhitekata, inženjera, slikara, koji su doprineli uzdizanju naučnih ustanova, unapređivanju privrednog života, a ruski umetnici pretvorili su Beogradsku operu i pozorište u ustanovu evropskog ranga. Skoro preko noći grad je obrise orijentalnog zamenio modernim izgledom jedne evropske prestonice, a velika uloga u oblikovanju novog lica Beograda pripala je ruskim arhitektima Verhovskom, 
Baumgartneru, a pre svega Krasnovu.

 

Veze regenta Aleksandra Karađorđevića sa ruskom emigracijom bile su veoma prisne i trajne. Zapravo, kao da se nije ništa ni prekidalo od vremena propasti carske Rusije: u njegov dvor su i dalje dolazili i tu bili rado viđeni zvanični predstavnici te Rusije - poslanik Trubeckoj, otpravnik poslova Štrandman, vojni ataše general Artamanov, zatim rođaci bivše carske dinastije, stari prijatelji i drugovi iz vremena dok se još nalazio na studijama u Petrogradu. Carska ruska zastava stalno je visila na zgradi preko puta kraljevog Dvora.

Posle stradanja carske porodice Romanov, desna ruka Svetog Jovana Preteče, relikvija koju svi hrišćani poštuju kao veliku svetinju, našla se kod imperatorke Marije Fjodorovne, supruge imperatora Aleksandra Trećeg i majke poslednjeg ruskog cara Nikolaja. Ona je 1919. nekako uspela da izađe iz nove sovjetske države i da preko Krima stigne do Londona, odakle će se uputiti ka stalnom i sigurnom utočištu u Danskoj. Kad je bila na sigurnom, u dogovoru sa mitropolitom Antonijem Hrapavickim, odlučila je da se ova svetinja preda kraljevskoj kući Karađorđevića. Ruku Svetog Jovana u Beograd je, krajem dvadesetih godina prošlog veka, doneo Bagration Timuras, njen štićenik, i lično je predao kralju Aleksandru.

U znak zahvalnosti, kralj Aleksandar je Timurasu ponudio visok čin u jugoslovenskoj vojsci. Međutim, ovaj neobični Rus to nije želeo, insistirao je na tome da počne sve iz početka i da prvo završi Vojnu akademiju. Tako je i bilo - bio je najpre pitomac, pa tek onda oficir u kraljevoj gardi.

Prvih godina ruka je bila u hramu starog dvora, odakle je, po završetku crkve na Dedinju, preneta i tamo čuvana u riznici, a za vreme svakog praznika iznošena je u kraljevsku kapelu.


BELI Rusi u srbskoj vojsci

Ubistvom cara i njegovih neposrednih naslednika, kao i mnogih bliskih srodnika, ruski presto bio je upražnjen. U emigraciji u zapadnoj Evropi lutali su preostali Romanovi, gložeći se međusobno oko prava na presto. Zbog takvih odnosa počeli su da traže kandidate za ruski presto izvan kuće Romanovih. Posle gesta kraljice majke sa rukom Svetog Jovana, sve više pogleda je upućivano ka jugoslovenskom kralju.

Na jednom sastanku intelektualne i vojne elite belogardejaca u Parizu, čak se javno govorilo o tome da se kralj Aleksandar Karađorđević proglasi za sveslovenskog cara. To, naravno, nije moglo da promakne evropskoj, pa ni sovjetskoj štampi.

Inače, sve ono što je bilo podsticano iz sovjetske Rusije, u Kraljevini Jugoslaviji doživljavalo se ne samo kao spoljna, već i kao unutrašnja opasnost. I u boljševičkoj Rusiji se na ono što se događalo u Jugoslaviji gledalo ne samo kao na spoljnu, nego i kao na unutrašnju opasnost. I u jednom i drugom slučaju se preterivalo: u Jugoslaviji se strahovalo ne samo od delovanja "svojih" komunista, nego i od tradicionalne upućenosti srbskog naroda na Rusiju; Sovjeti su se pak godinama pribojavali da Vrangelova elitna armija, uz podršku jugoslovenske vojske, ne označi začetak "kontrarevolucije" u Rusiji; među pretendentima na rusku carsku krunu jugoslovenski kralj im je izgledao kao najopasniji.

Zbog toga je vlada u Beogradu bila prinuđena da zvanično izjavi da neće pomagati bilo kakvu akciju protiv tadašnjeg boljševičkog režima, naglašavajući da je uverena da samo jedna demokratska Rusija može biti napredna i jaka. A što se tiče pretenzija na ruski presto rečeno je da "alarm sovjetske štampe o nekom stranom pohodu na Rusiju i čak o nekoj kandidaciji naše Krune za ruskog cara nema nikakve osnove.

Pored Državne komisije, značajnu pomoć ruskim izbeglicama pružali su Dvor i sam kralj Aleksandar. U dvorskoj arhivi postoji dosta molbi ruskih izbeglica, kao i zahvalnica za pruženu novčanu pomoć iz kraljeve blagajne. Zauzvrat, oni imućniji poklanjali su Dvoru razne carske relikvije, portrete, ikone kao uspomene na članove dinastije Romanov. Aleksandar je održavao veze i sa daljim rođacima bivše carske dinastije i materijalno im je pomagao. Kraljica Marija pokazivala je najveće interesovanje za ruski devojački institut u Beloj Crkvi, šaljući često dvorske dame sa bogatim poklonima ruskim devojkama. Kraljica je isto tako održavala veze sa Ruskom crkvom preko kneginje Mirske. Postojao je i fond kneginje Jelene za pomoć ruskim izbeglicama.

Bilo je među ruskim izbeglicama i onih koji su uživali naročitu pažnju kralja Aleksandra. Nikolaj Sišev, hirurg, bio je još tokom rata poslat u Srbiju na čelu jedne sanitetske misije; preživeo je najteže trenutke prolaska kroz Albaniju, a zatim i na Solunskom frontu. Posle Oktobarske revolucije prijavio se kao dobrovoljac u srpsku vojsku i dodeljen je za lekara Drinske divizije, u kojoj je ostao sve do završetka rata. Po povratku u Srbiju postavljen je za upravnika vojne bolnice u Kotoru, a zatim u Zemunu.

Velike simpatije Dvora uživala je i porodica Harin iz Petrograda, s kojom se Aleksandar zbližio još kao pitomac Paževskog korpusa. Sam Harin je bio postavljen za upravnika kraljevog imanja na Oplencu. U bliskom dodiru sa Dvorom bio je i inženjer Smirnov, koji je bio naročito zaslužan za spasavanje kneginje Jelene od boljševika. Nagrađen je postavljenjem za upravnika dvorske biblioteke. Kneginju Tatjanu Konstantinovnu, sestru velikog kneza Jovana Konstantinovića (muža kneginje Jelene, koga su boljševici streljali), izdržavao je Dvor. Izvestan broj starih ruskih državnika i generala dobijao je iz blagajne uprave Dvora stalnu novčanu potporu. U Srbiji su živeli potomci i rođaci Suvorova, Puškina, Ljermontova, Tolstoja, Bulgakova...


POJAČANJE General Petar Vrangel

 

 

 

SOVJETSKI ŠPIJUN NA DVORU

VRSNI doktor Lenjicki, ruski emigrant, bio je lični lekar porodice Karađorđević. Međutim, vreme će pokazati da je on bio čovek koji je podmetnut jugoslovenskom kralju.

Ovaj poznati lekar je zapravo, bio rezident sovjetske obaveštajne službe, i imao je neobičnu životnu sudbinu. Posle atentata na Aleksandra Karađorđevića u Marselju, biva uhapšen u Beogradu. Kako nije bilo nikakvih dokaza o njegovom učešću u ubistvu kralja, puštaju ga na slobodu i on odlazi u Sovjetski Savez. Ali i tamo ubrzo biva priveden i deportovan negde u Sibir, kao jedna od milionskih žrtava čuvenih Staljinovih čistki.

Priredio Ivan Miladinović,
Novosti



  • Izvor
  • UTOČIŠTE Ruski emigranti u Kraljevini SHS / foto: Novosti/ vostok.rs


Komentara (0) Ostavite Vaš komentar Objavite novost

NOVOSTI IZ RUBRIKE

Toksikološki institut u Bonu je u uzorcima sa autopsije otkrio tragove leka droperidol, teškog neuroleptika koji može da izazove infarkt, a koji Miloševiću nikada nije bio propisan. Istragu o...


Serija režiranih ratova koju je nametnula zapadna oligarhija, a koja kulminira sada sukobom sa Rusijom, samo je očajnički i uzaludni pokušaj da se očuva kriminalna i nepravedna svetska dominacija...

Svađa oko američke granične krize postala je test da li država može da prkosi saveznoj vladi kako bi se zaštitila


Navršilo se tačno 81 godina od završetka velike napadne operacije Crvene armije koja je imala za cilj da probije opsadu Lenjingrada, čijem stanovništvu je usled teškog bombardovanja i permanentne...

Izborna kampanja koja je u svom finišu, manifestuje svoje uticaje na najneverovatnije načine.  


Na današnji dan , pre 24 godine, izvršeno je plansko izmeštanje jedinica Prištinskog korpusa sa Kosova i Metohije u skladu sa naređenjem Štaba Vrhovne komande str. pov. br. 01/6019-10...


Ostale novosti iz rubrike »