Saopštenje Mitropolije crnogorsko-primorske: Poziv Crkve na bratsku ljubav i uzajamnost

03.07.2020. god.

U ovom burnom vremenu kad se borimo za elementarnu pravdu i kad branimo Crkvu od nasrtaja antiustavnog bezakonja, pastirska nam briga nalaže da upozorimo i na opasnosti koje su se nadvile nad golim životima vjerujućih hrišćana i svih građana Crne Gore.

Bog je dao da se i u naše dane ispune one riječi narodne mudrosti koja kaže da ni jedna nevolja ne dolazi sama. Teško je živjeti u zemlji kojom tako dugo jedni isti ljudi vladaju bez potrebe za dogovorom i dijalogom oko važnih tema. Teško je biti građanin države u kojoj zakone najmanje poštuju oni koji su ih sami donosili. Mučno je biti pripadnik društva u kom su najveće zarade i najunosniji poslovi zagarantovani samo onima koji su bliski vladajućem režimu. A narodu – mrvice sa stola, kao ispunjenje one potresne biblijske slike!

Na sve to, i na nas u Crnoj Gori, kao i svuda u svijetu, Gospod je popustio epidemiju smrtonosnog virusa. Samo što se na nju, ovdje kod nas, bezbožnom i paničnom medijskom propagandom, pokušava da nakalemi epidemija straha i međusobnog nepovjerenja. Takav strah za goli život – nikad nije bio svojstven Crnogorcima. Prirodna briga za sopstveno zdravlje i za bezbjednost bližnjih, zloupotrebljava se kako bi se pojačala represija nad slobodnim čovjekom i kako bi se širilo jednoumlje. No, pored svega toga, naše molitvene litije, na jedinstven način u Evropi, pokazuju da je narod postao slobodan, da je prestao da bude ”stoka jedna grdna, dobre duše kad joj rebra puču”.

Eto u takvim okolnostima dočekasmo ljetnje doba ove 2020. godine Gospodnje. Doba u kom je naš narod, po navici, mogao najlakše da zaradi svoju koru hleba. Međutim, kako stvari stoje, i to će – ovoga ljeta – biti izuzetno teško. Virusna bolest KOVID 19, pa zatim virus opšteg bezakonja, i na kraju virus ”zakona koji leži u topuzu” – navalili su se na naš obespravljeni narod, ne birajući među nacionalnim opredjeljenjima, među mladima i starima, među nezaposlenim očevima i obespravljenim majkama. Svima nam je teško, a biće još teže u pogledu materijalne egzistencije. Sudbinu većine građana dijele i naši sveštenici – od kojih mnogi žive od socijalne pomoći Crkve, koja u stvari živi od naroda, kao i monasi koji su se i zakleli na siromašan i skroman život. Crkva, pored brige o sveštenstvu i monaštvu sa mnoštvom novoobnovljenih manastira, od svojih nevelikih sredstava otvorila je i četiri narodne kuhinje (Cetinje, Podgorica, Berane, Bijelo Polje) u kojima se hrane stotine siromašnih porodica. Istovremeno, Mitropolija, naročito preko Manastira Ostroga, na svaki način, pomaže velikom broju ugroženih ljudi, a posebna je briga posvećena izbjeglicama sa Kosova i Metohije, iz Bosne i Hercegovine, Hrvatske. Osim toga, Crkva se brine i o omladini, koja je budućnost ove zemlje, tako što izdvaja desetine stipendija za studente raznih fakulteta. Bukvalno, sve što je stekla i što stiče svojim trudom, kao i što dobije narodnim prilozima, Crkva dijeli i dodjeljuje drugima. Naše monaštvo sve se više bavi poljoprivredom i stočarstvom, obnavljajući duhovno sebe i svetinje, kao i ostatke crkvene imovine koju država nije oduzela. Monasi i monahinje svojim trudom zarađuju svoj hljeb, sve im je zajedničko, niko od njih ne stiče za sebe ili svoje nego samo za opštu korist i služenje svima. Tim svojim trudom, kao i uvijek, služe za primjer svima građanima, naročito onima koji su napustili svoja imanja, a u gradovima ostali i ostaju bez posla i plate.

Pozivamo svu bogoljubivu hrišćansku gospodu, svu našu braću i sestre i sve ljude dobre volje, da pred predstojećim tegobama stojimo dostojanstveno. Da budemo čovjekoljubivi u mjeri na koju nas poziva jevanđelje. Da sve bratski dijelimo, i da brinemo o prijatelju i komšiji onako kako bismo voljeli da neko brine o nama. Naša Crkva to čini koliko može i umije, i činiće i dalje, brinući najprije o onima koji su sami i koji su na ivici gladi. Nas u Crnoj Gori nema previše po broju, i svi smo, manje ili više, u međusobnim rodbinskim i kumovskim vezama. Svaki čovjek nam je brat jer smo svi stvorenja jednog Oca Nebeskog. To našu obavezu da jedni o drugima pobrinemo čini još i većom. Oni, kojima je Bog dao da imaju, neka svoju imovinu shvate kao dar koji, u ovim teškim vremenima, po rasuđivanju i onoliko koliko se može, podijele sa drugima. A oni koji prime pomoć ili zajam, neka to čine sa blagodarnošću.

Kakvi budemo jedni prema drugima, sada kad je najteže, tako će nam i Gospod vratiti, kada, po Njegovoj volji i milosti, dođu dani izbavljenja od vaskolikih napasti koje nas snalaze.

Iz Mitropolije crnogorsko-primorske