„Računali smo da NATO ima neku vojničku čast, ali se ispostavilo da nema“

23.04.2019. god.

U ekskluzivnom intervjuu dopisniku portala „Russia Beyond“ Igoru Damjanoviću nekadašnji savezni premijer Momir Bulatović otkriva o čemu je u četiri oka razgovarao sa ruskim ministrom Kozirjevim, o nemogućoj nabavci ruskih sistema S-300, o uspehu Vojske Jugoslavije u suprostavljanju agresoru i o tome kakav je uticaj na jugoslovensko prihvatanje Kumanovskog sporazuma imala poruka ruskog predsednika Jeljcina.

Momir Bulatović, prvi od strane naroda izabrani predsednik Crne Gore i nekadašnji predsednik Vlade SRJ, danas živi skromno i povučeno između Podgorice i Beograda. Bez obzira što je nekada obavljao najviše državne funkcije, kreće se slobodno, bez obezbeđenja. Moj zahtev za intervju na temu NATO agresije prihvatio je bez oklevanja, dodajući da mu je posebno zadovoljstvo što intervju daje za jedan ruski medij.

Za agresiju smo se aktivno pripremali od 1994.

Kako ste primili informaciju o agresiji i da li je taj period koji je prošao, od prvih pretnji do početka agresije, pomogao našoj vojsci da se bolje pripremi?

- Mi smo se pripremali već od onog trenutka kada su prve NATO bombe pale na teritoriju Republike Srpske 1994-95. godine. Na našoj Visokoj školi nacionalne odbrane, gdje smo školovali najsposobnije generale, uigravan je scenario napada na SRJ. U trenutku kada se desila agresija na vojnim dužnostima su bili raspoređeni oficiri koji su taj napad „proigravali“.

Kasnije, poslije agresije, u analizi Generalštaba Vojske Jugoslavije, a čitav posao je vodio uvaženi general Boško Antić, utvrdilo se da smo u 85% slučajeva i tačno predvidjeli njihove vojne udare. Naša odbrana je bila efikasna, podsjetiću, NATO je tvrdio da će uništiti potencijale Vojske Jugoslavije za 72 sata. U tim danima nisu uspjeli da naprave nikakvu vojnu štetu - i onda su počeli da bjesne, kada su shvatili da će ostati bez svojih poslova, jer su loše odradili svoj vojnički zadatak. Tada nastupa besomučna i zločinačka faza bombardovanja civilnih ciljeva.

Znate, nijedna vojska kada se priprema za odbranu ne može da pretpostavi da će druga vojna sila uraditi nešto što je mimo zakona, gađati putničke vozove, mostove koji su daleko od bilo kakvih vojnih operativnih zona. Računali smo da NATO ima neku vojničku čast, ali se ispostavilo da nema. Zamislite kada gađate porodilište, kada bacate kasetne bombe po pijaci u Nišu sa ciljem da ubijete stanovništvo, kada bacate grafitne bombe da onesposobite energetski sistem – to nije klasični rat, to je najveći mogući zločin.

Mi nismo bili iznenađeni, dobro smo se pripremili i dobro smo se branili i odbranili. Naša vojska i naša država je sačuvala i vojničku i državnu čast. Rat nije završen kapitulacijom. Rat je završen Sporazumom između Vojske Jugoslavije i KFOR-a. Kumanovski sporazum, ko želi da ga pažljivo pročita, sporazum je između dvije važeće, jednake strane. On je pretočen u Rezoluciju Savjeta bezbjednosti UN 1244, koja je dan-danas na snazi i dan-danas štiti i brani teritorijalni integrtet - na početku SRJ, a sada Srbije.

Nabavka S-300 bila nemoguća

Da li je u periodu kada je završen rat u Bosni propuštena šansa da se blagovremeno nabavi hvaljeni ruski PVO sistem S-300 i neka druga borbena sredstva, koja bi pomogla da se NATO snage odvrate od napada na SR Jugoslaviju?

- Za sve vrijeme od svog nastanka 1992. godine do tog perioda SRJ se nalazila pod embargom UN i bio joj je zabranjen uvoz naoružanja i vojne opreme. Uvesti jedan tako veliki i složen sistem je nemoguće, zato što se i Rusija pridržavala Rezolucije sankcija Savjeta bezbjednosti. Naš cilj nije bio da vojnički pobjedimo, jer je to nemoguća misija protiv najveće moguće sile. Mi smo uložili mnogo-mnogo napora da izbjegnemo taj sukob.

Kako ocenjujete ulogu tzv. Verifikacione misije i njenog šefa Vilijema Vokera u medijskoj pripremi javnog mnjenja NATO zemalja za agresiju?

- Podsjetiću da je sredinom 1998. godine već bila završena naša antiteroristička operacija i tada smo bili porazili teroriste na Kosovu i Metohiji. Međutim, svjetska štampa je brujala o tome da NATO mora da spriječi tu humanitarnu katastrofu. Tada predsjednik Milošević odlazi kod Borisa Jeljcina i nastaje čuvena „Moskovska izjava“. Taj akt se dalje pretače u Rezoluciju Savjeta bezbjednosti UN 1199, iz septembra 1998. godine. Po toj rezoluciji mi pristajemo da rješavamo problem Kosova i Metohije na politički način, sa političkim predstavnicima. Uzimamo na sebe brojne obaveze, koje smo ispunili, dok sa druge strane albanska strana nije ispunila nijednu obavezu. U tom trenutku intenziviraju se ponovo i terorističke aktivnosti, a u Beograd dolazi u tzv. Misiju poslednje šanse Ričard Holbruk.

Bilo je planirano da bombardovanje počne u oktobru mjesecu, ali zbog loših vremenskih prilika i procjene NATO-a oni su to odložili za mart. Izgovor je bio da se naša strana treba podvrći kontroli OEBS-a. I tada moja Vlada potpisuje sporazum sa Misijom OEBS-a, jer smo mi bili potpuno uvjereni da ne pravimo nikakve zločine i nikakvo zlo albanskom narodu, nego da se samo borimo protiv terorista. Tada se formira OEBS-ova verifikaciona misija koja treba da se sastoji od vojnog osoblja, sa vojnim iskustvom, ali nenaoružanog. Moja Savezna vlada preuzima na sebe odgovornost da štiti pripadnike te verifikacione misije, jer smo toliko ubijeđeni da mogu da idu i gledaju šta radi naša vojska i šta radi naša policija.

Tada se daje mandat Vokeru, i on onda uporno, pod njegovim okriljem, doprinosi jačanju OVK. Negdje u januaru mjesecu izmišlja Račak. U januaru Savjet NATO-a daje ovlaštenje svojem generalnom sekretaru Havijeru Solani da može da naredi otpočinjanje napada. Napadi su počeli 24. marta, formalno, ali vidjećete, ovaj redosled događaja pokazuje da je agresija počela mnogo ranije.

U to vrijeme su novine bile prepune iskaza o tome da mi držimo 100.000 zarobljenih Albanaca na stadionu u Prištini, da smo desetine hiljada žena silovali. Naravno, ništa od toga nije bilo istina, što je neposredno mogla da provjeri verifikaciona misija na terenu. Ali njima je trebalo da lažu, a NATO je govorio: „A šta mi treba da radimo?“.

Podsjetiću da je u vrijeme agresije na našu zemlju pala i 50-a godišnjica postojanja NATO pakta. Smatrali su da su pobijedili tada Rusiju, trebao im je neki protivnik, trebao je NATO-u smisao postojanja. Pedeseta godišnjica je obilježena činjenicom da se mora bombardovati Jugoslavija zbog kredibiliteta NATO-a.

Kumanovski sporazum prihvatili zbog Rusije

U vreme kada ste vi vodili Saveznu vladu, kakvi su bili odnosi između Rusije i SR Jugoslavije?

Očekivali smo i kod raspada SFRJ da će nam Rusija pomoći mnogo. Ruskom ministru Andreju Kozirjevu ovdje smo napravili svečani doček na Cetinju, uradili smo mu čuvenu večeru na Sv. Stefanu. Kada sam ga ja pitao može li da nam pomogne u nekoj Rezoluciji Savjeta bezbjednosti - označio sam sa crvenim flomasterom ono što ne možemo da ispunimo, sa plavim ono što možemo, a žutim da se nešto malo mučimo – pitao sam ga: „Ajde pomozite mi da ovo crveno na neki način izbacimo“. On me samo pitao: „Da li Vi znate engleski?“. Na moje „znam“, on je rekao: „E, uradite kako tu piše, a biće Vam lakše da objasnite svojoj javnosti da to nije naređenje Amerike nego molba Rusije.“ U to doba je Rusija bila izložena ogromnim unutrašnjim problemima i ona nije mogla da nam pomogne.

Uloga Rusije je bila presudna i u sklapanju Kumanovskog sporazuma i Rezolucije 1244. Taj čuveni sastanak između Miloševića, Černomirdina i Ahtisarija koji je doveo do prekida bombardavanja i koji je u tom trenutku bio jako nepovoljan za nas. Kada sam pitao Miloševića: „A zašto si prihvatio ovo ovako“, on mi je rekao: „Ne bojim se ja ni NATO-a, ne bojim se ni Ahtisarija, ali kada mi Černomirdin prenese ličnu poruku predsjednika Ruske Federacije – njega ne smijem da odbijem. Možemo da trpimo NATO bombe, ali ne smijemo da ostavimo naš narod kada je izvučen iz podrške Rusije.“

U tom trenutku Rusija nije mogla mnogo da nam pomogne, ali smo imali makar simpatiju i političku naklonost. Mislim da je najveći državnički potez Miloševića da povuče tako radikalno i teško rješenje da ne bi izgubio mogućnost savezništva sa Rusijom.

Šta za Vas lično predstavlja Rusija?

Pripadam toj porodici gdje smo za Rusiju uvijek govorili da nam je svojta. Slažem se sa Milovanom Danojlićem koji je na jednom skupu rekao da je „ruski jedini jezik koji znamo iako ga ne učimo“. Smatram sebe privilegovanim što sam u krugu prijatelja Rusije, što sam mnogo puta bio tamo. Uživam i radujem se svakom uspjehu Rusije.

Igor Damjanović, Russia beyond