BitLab hosting
Početna stranica > Novosti

Zašto Dušan Silni nije i Sveti?

Zašto Dušan Silni nije i Sveti?
29.07.2017. god.
Šta se to desilo, pa je sa spiska vladara iz kuće Nemanjića izostao najmoćniji od njih, vladar za čije vladavine su Srbiju zapljuskivale vode tri mora: Egejskog, Jonskog i Jadranskog?


Srbska pravoslavna crkva ustanovljenje kulta i kanonizaciju – odnosno proglašavanje nekoga svetim, uvršćenje u red svetaca, posvećivanje – vršila je od početka 13. veka, pa sve do našeg vremena. Najstariji sveti Srbi, koji su živeli i delovali krajem 10. i u 11. veku, su zetski vladar Jovan Vladimir, prepodobni Prohor Pčinjski, Gavrilo Lesnovski i Joakim Osogovski. Među prvima se kao sveti, 1205. godine, pominje Simeon (Stefan Nemanja), osnivač najslavnije srpske dinastije, a zatim i njegova supruga Ana (Anastasija), kao i njihovi sinovi Simeon (Stefan Prvovenčani) i Sava (Rastko).

Zanimljivo je napomenuti da po socijalnom poreklu sveti Srbi potiču iz raznih slojeva onovremenog društva. Od ukupno oko osamdeset ličnosti, koliko ih je uneto u Imenik svetih Srba, trećinu čine vladari (carevi, kraljevi, despoti i kneževi), trećinu arhijereji (patrijarsi, arhiepiskopi, mitropoliti i episkopi) i preostalu trećinu podvižnici, isposnici i ispovednici. Među njima samo je šest žena, odnosno oko 7 odsto. 


                    
                              Na fresci u Crkvi Svetog Dimitrija u Pećkoj patrijaršiji
                               (1345) car Dušan prikazan je svetačkim oreolom. Pored njega je
                                    carević, potonji car Stefan Uroš V Nejaki (Sveti Uroš)

Od vladara – osim pomenutih Stefana Nemanje (1166–1196) i Stefana Prvovenčanog (1196–1228) – oreol svetosti zadobili su još i kralj Stefan Vladislav (1234–1243), kralj Stefan Dragutin (1276–1282), kralj Stefan Uroš II Milutin (1282–1321), kralj Stefan Uroš III Dečanski (1321–1331), car Stefan Uroš (1355–1371), knez Lazar (Hrebeljanović) (1371–1389), knez i despot Stefan Lazarević (1389–1427), slepi Stefan Branković (1458–1459). Među srbskim srednjovekovnim vladarima iz dinastije Nemanjića za svece nisu proglašeni kralj Radoslav (1228–1234), kralj Stefan Uroš I (1243–1276) i – kralj i car Stefan Dušan (1331–1355).

                                            
Žena na Svetoj Gori


U pokušaju da se nađe odgovor na postavljeno pitanje poseže se za, u najmanju ruku, četiri ozbiljna razloga. Prvi, verovatno najviše privlačan i unekoliko tajanstven, ali, istovremeno, i najmanje uverljiv, tiče se na Dušanovog nepoštovanja strogih pravila jedinstvene republike pravoslavnih monaha – Svete Gore.

Kao što je poznato, srbski car sklonio se na Aton pred kugom poznatom pod imenom Crna smrt koja se pojavila u prostranim azijskim stepama i odatle, sledeći karavanske puteve, širila se kako na Istok, tako i na Zapad. Ova strašna pandemija je u razdoblju od 1347. do 1353. godine pokosila trećinu ondašnjeg evropskog stanovništva. Prema nekim procenama stručnjaka za istorijsku demografiju, ova pošast odnela je oko sedamdeset pet miliona ljudi.





Da bi svoje najbliže i sebe spasao bolesti kojoj nije bilo leka, a koja se rasprostirala takvom brzinom da je kod savremenika budila iskonski strah i osećanje bespomoćnosti, Stefan Dušan se u zimu 1347/1348. sklonio u najbolji mogući „karantin” – Svetu Goru. To najcvetnije monaško središte istočnog hrišćanstva Srbi su držali od 1345. do 1371. godine. Srbski car je na Aton došao sa suprugom Jelenom i sinom Urošem. Pri tom je narušio pravilo po kojem je ženama bio zabranjen pristup na istočni „prst” poluostrva Halkidiki.

Jelena je bila jedna od vrlo retkih žena koje su u hiljadugodišnjoj istoriji tamošnjeg monaštva boravile na Svetoj Gori. Mogu da se čuju i objašnjenja da su našu caricu nosili, pa tako zapravo nije ni stupila nogom na tlo Atona. Kako bilo, neki smatraju da je to bio neoprostiv prestup zbog kojeg Dušan nije kanonizovan. Premda domišljat i primamljiv, ovaj razlog najpre može da se svrsta među one uz koje ide pridev anegdotski.


                                                   Oceubistvo


Drugi veoma važan razlog za izostanak Dušanove kanonizacije svodi se na tešku optužbu koja može da se izrekne samo jednom rečju – oceubistvo. Dobro je poznato da je potonji srbski car u leto 1331. godine zbacio oca, kralja Stefana Dečanskog, i došao na čelo srpske države.     Već u novembru iste godine Dečanski je pod zamagljenim okolnostima izgubio život, a teška senka krivice pala je i na Dušana. Vizantijski istoričar Nićifor Grigora, prilično dobro upućen u prilike u onovremenoj Srbiji, smatra da je vlastela odigrala ključnu ulogu, a za vinovnika sukoba smatra Dušana. Mladi prestolonaslednik uplašio se za nasleđe prestola jer mu je otac imao i decu iz drugog braka sa vizantijskom nevestom Marijom Paleologinom. Podsetimo se da je Dušan rođen u prvom braku Stefana Dečanskog i da mu je majka bila Teodora, kći bugarskog cara Smilca (1292–1298). 


Vladari sa svetačkim oreolom: kraljevi Stefan Prvovenčani (Prepodobni Simon), Stefan Vladislav i Stefan Uroš I (Sveti Simeon)

   
Opisujući okolnosti pod kojima je došlo do pobune u Srbiji, Nićifor Grigora zabeležio je:

„Sina (Dušana) to je nagonilo na strah i podozrenje koje su verovatno njegovi vršnjaci posejali u njegovu uzburkanu dušu, tako da se na kraju odlučio da se odmetne i ustane na oca... Zatim su ga (Stefana Dečanskog) stavili u tamnicu protiv volje i uz negodovanje sina, koji je ipak ćutao ne mogući se suprotstaviti sili mnoštva jer se bojao da i njega samog ne zadesi neko zlo. Nije prošlo mnogo dana, a staroga kralja udavili su u tamnici i tako su njegovom životu dali gorak kraj umesto onih slatkih trenutaka sreće.”

U svakom slučaju, ovaj razlog ima priličnu težinu i nikako se ne sme zanemariti.

                                                  Veze s papom


   Treći razlog zbog kojeg Stefan Dušan navodno nije postao svetac zasniva se na podacima koji govore o tome da je bio spreman da svoj narod prevede u katoličanstvo što je bio potez koji radikalni pravoslavni krugovi najoštrije osuđuju. O čemu se zapravo radi?

U nameri da pokrene rat protiv Osmanlija, koji su sredinom 14. stoleća bili velika opasnost za hrišćanske države na Balkanskom poluostrvu, srbski car vodio je pregovore sa papom Inoćentijem VI (1352–1362). Uz to, Srbija je imala i nevolje zbog upada ugarske vojske kralja Lajoša I Velikog (1342–1382) koga je, izgleda, mogao da umiri jedino rimski prvosveštenik. U pregovorima s Kurijom Stefan Dušan bio je čak spreman da prihvati papski primat i katoličku veru, a u očekivanju da će ga papa u predstojećem ratu protiv Turaka imenovati i blagosloviti za kapetana hrišćanske vojske. Posredi su bili zbilja krupni ustupci.

Međutim, kada je delegacija Inoćentija VI stigla u Srbiju naišla je na hladan, pa čak i vrlo neprijatan prijem. Ugarska opasnost je minula, pa Stefan Dušan više nije istrajavao na očito olako datim obećanjima. Sve su to činjenice koje u znatnoj meri obesnažuju ovaj razlog kao motiv srpske crkve da prvog srbskog cara ne proglasi za sveca.

                                   Protiv bogomdanog poretka

I, najzad, četvrti i, sva je prilika, ključni razlog zbog kojeg Stefan Dušan nije udostojen svetačkog oreola leži u neslaganju pojedinih visokih crkvenih krugova zbog njegovog proglašenja i krunisanja za cara i uzdizanja srpske crkve iz ranga autokefalne arhiepiskopije u rang patrijaršije. Uz to, došlo je i do otimanja nekih mitropolija carigradske patrijaršije i njihovog potčinjavanja srbskoj crkvi. To je imalo za posledicu da iz Vizantije usledi odgovor u vidu, istina odocnelog, ali stoga ne manje neprijateljskog akta – anateme iz 1350. godine.


Kralj Stefan Dragutin (Sveti Teoktist) sa kraljicom Katalinom i (desno) kralj Stefan Uroš II Milutin (Sveti kralj)

 

Bio je to događaj kojim su za četvrt veka prekinute veze dveju sestrinskih crkava. U srbskim izvorima može da se pročita da je Stefan Dušan „gledao lakomim očima tuđe gradove”, da je „nekanonski stvorio samorukopoloženog patrijarha” i da mu je potčinio ne mali broj mitropolija iz sastava carigradske patrijaršije.

Bilo je, dakle, očigledno da je unutar srpske države najpre doveden u sumnju, a zatim i osuđen postupak prvog cara. Neslaganja s onim što je Stefan Dušan učinio bila su izrečena prilično jasno i nedvosmisleno, rečima koje ne izazivaju bilo kakvu nedoumicu. Ostalo je zapisano: „uzvisi se srcem, i ostavivši praroditeljsku vlast kraljevstva ...”, „venča se na carstvo i izbra sebi patrijarha srbskoga ne po zakonu ni sa blagoslovom carigradskog patrijarha, kao što priliči ...”, „odagna carigradske mitropolite koji su po gradovima njegove oblasti ...”

Veoma je važno ukazati i na činjenicu da je prilikom izmirenja carigradske patrijaršije i srpske crkve, 1375. godine, dakle na dvadesetogodišnjicu careve smrti, upriličena svečana ceremonija u manastiru Svetih Arhanđela kod Prizrena, inače zadužbini Stefana Dušana. Izaslanici vaseljenskog patrijarha ušli su u crkvu, služili su i pričestili su se sa svetiteljem i srbskim sveštenicima koji su do tada bili pod anatemom iz 1350. godine. Međutim, važno je naglasiti da su ceremonijom nad carevim grobom konačno uklonjene posledice raskola, ali su u isto vreme odlučno podržane, iznova ponovljene i ovekovečene osude pretenzija Stefana Dušana. 


   Nekoliko decenija kasnije, Konstantin Filozof u uvodu „Žitija despota Stefana Lazarevića beleži”:

„Taj Dušan prestupi zapovesti otaca svojih i samovlasno se proglasi za cara.”

U ovom slučaju i upotreba ličnog imena – Dušan, a ne Stefan ili Stefan Dušan – podrazumeva izvesno ograđivanje pisca. Prvog srbskog cara na sličan način označavali su i u većem broju letopisačkih beleški. Bilo je očigledno da srbska crkva i njeno sveštenstvo nisu imali mnogo milosti prema jednoj od najvažnijih ličnosti u našoj istoriji.

Naravno, nikako ne treba gubiti iz vida ni teško izbrisivu mrlju oceubistva koja je neprestano pratila sećanje na velikog vladara. Na neki način su preplitanje uspona srpske kraljevine u carstvo i srpske arhiepiskopije u patrijaršiju, uperenih protiv bogomdanog svetskog poretka, s jedne, i teška optužba da je kriv za očevu smrt, s druge strane, osujetili da se ime Stefana Dušana nađe u „Imeniku Srba svetitelja”. 

Kult „Dušana Silnog”, koji je počeo da se stvara znatno kasnije i koji je dosegao velike razmere, umnogome je rehabilitovao prvog srbskog cara, ali nije mogao da ga približi svetačkom oreolu.

Autor: Radivoj Radić
Ilustrovao: Goran Gorski
Zabavnik 



  • Izvor
  • Rodonačelnik Nemanjića veliki župan Stefan Nemanja (Sveti Simeon Mirotočivi) / Goran Gorski / Zabavnik/ vostok.rs


Komentara (0) Ostavite Vaš komentar Objavite novost

NOVOSTI IZ RUBRIKE

„Suparnički odnos“ Vašingtona sa Rusijom sprečio je potpuno obelodanjivanje onoga što je znao, rekli su izvori listu


Ali uprkos neviđenim vojnim merama koje su kolektivno preduzele zapadne zemlje, ništa im nije pošlo za rukom! Jer tvrda vera srbskog naroda, njegova nepokolebljiva vernost Hristu i Crkvi, kao...

Napadačima na Crocus Citi Hall iz Ukrajine su prebačene velike sume novca, saopštio je ruski istražni komitet.


Neki ruski poslanici pozvali su na ponovno uvođenje smrtne kazne


Neslanje delegacije u SAD bila je „poruka Hamasu“, izjavio je izraelski premijer


Ostale novosti iz rubrike »