BitLab hosting
Početna stranica > Novosti

Srbin na kraju sveta u traganju za sobom ili „operacija Čukotka“

04.01.2014. god.


2008. godine u dobrovoljno izgnanstvo uputio se beogradski student Momir Alorić – počeo je da radi za srpsku firmu, krenuo da radi kao elektrotehničar, kompjuterista u region čija teritorija skoro deset puta premašuje srpsku, a stanovništvo čini svega 50 hiljada ljudi. Na Čukotku, o kojoj većina njegovih sunarodnika (a iskreno govoreći i naših) zna samo to da to nije isto što i Kamčatka i da je na njenom čelu bio Roman Abramovič.

Sedi jedan predstavnik severnih naroda na ivici sveta. Prilazi mu drugi:

Hoćeš da čuješ politički vic?

Ne, proteraće me daleko...

Pogledajte kartu. Kada vidite gde je Čukotka dobijete želju da je vidite, saznate kako se ovde živi, objašnjava Momir Alorić.

- Sve ima svoj početak, sredinu i kraj. Ali gde je tu ivica i šta je to „ivica“? Ivica je svugde. I onde gde je mi postavljamo, a isto tako može nam se sudbinom nametnuti, doći onako ni od kuda. Ivica je u životu puno. Ona je nekome inspirativna, a nekome tragična. Sve je u karakteru, u veri. Ivica je u stvari delić sekunde, momenat koji spaja početak sa sredinom, sredinu sa krajem, ivicu sa još jednom ivicom. Ali i ono što nam deluje na prvi pogled nespojivo, kraj sa novim početkom. Treba zastati i uvek pogledati sa nje, jer nema ništa lepše od Pogleda sa Ivice. (Momir Miko Alorić, Čukotka 14.06.2012.)

Novinar Glasa Rusije razgovarao je sa Momirom o tome kako žive Srbi u uslovima večitog leda, o mogućem realiti-šouu sa lokalnim uzgajivačima jelena, a takođe je objasnio zašto Kusturica treba da dođe na krajnji sever.

- Zima i minus 35. Hladno, vetar, sam sa nekim svojim mislima i razmišljanjem šta sam postigao do sada i gde se nalazim. Razmišljanje o tim životnim ivicama, a i Čukotka je metafora za neku ivicu zemlje. Da je zemlja ploča tu bi bio kraj…

Od 2008. godine ti s vremena na vreme dolaziš na Čukotku. Poslednji put si ovde boravio godinu i po. Po komentarima znam da je ova pokrajina dobra za misaone ljude. Reci, vreme tamo ide, juri ili stoji?

- Ja se osećam tamo kao da sam na nekom čekanju, "stand by mode", kao da živim život, a vreme ne ide. Ali to je subjektivan osećaj jer ja sam stranac koji je došao tamo na godinu i po. A po meni, generalno gledano, u smislu razvoja Čukotke vreme trči poslednjih deset godina.

I kako se razvija ova pokrajina?

- Pre nekih 12 godina naša firma je došla na Čukotku. Stanje je bilo katastrofalno. Nije bilo puteva, prodavnica, hrane. Ja sam u razgovoru sa meštanima saznao da je u to vreme naći glavicu luka ili paradajz bio veliki uspeh. Ništa nije funkcionisalo, mnogo je ljudi otišlo sa Čukotke u tom periodu. Stanovi su se prodavali za kartu do Moskve. Tada je pravi potez napravljen sa Romanom Abramovičem, koji je došao na vlast tamo i napravio veliki preporod Čukotke. Svi stanovnici su veoma zahvalni tom čoveku. Sad je neki mali period stagnacije. Dosta je napravljeno, dosta je poboljšan standart, i sada kao da se čeka neki signal u kom pravcu da se ide. Najveći problem je nedostatak puta između Anadira i prvog malo većeg grada Magadana.

Na Čukotki u nekim regionima je još sačuvan tradicionalan način života...

- Video sam slike fotografa koji je našao pleme, koje još niko nije fotografisao. To je jedna baš lepa prednost Čukotke: imate kontakt sa različitim periodima istorije. Kad ste u blizini ovih plemena, kao da ste se vratili hiljadu godina nazad. Sa druge strane, imate napuštene gradove iz vremena Drugog svetskog rata. I imate modernu Čukotku.

Čoveku sa Balkana, tačnije u većini slučajeva komunikativnom, teško je da navikne na usamljenost i tišinu?

- U početku je bilo veoma teško. Tamo nema nikakve žurbe, a ja sam još došao u periodu belih noći, pa to mi je bilo tako nestvarno, dan nikako da prođe. Prvih mesec dana sam imao konstantu želju da odem, bilo mi je preteško, ali kad sam se vratio u decembru te godine u naš Beograd, verujete li mi da mi je sve smetalo - i gradski prevoz i društvo i buka i ta akcija. Totalni šok po povratku.

Obično kod severnih naroda u leksikonu postoji mnoštvo imena za sneg, zato što oni razlikuju mnoštvo njegovih vidova. Ti si nešto slično primetio?

- Meni je sad najlepši taj čukotski sneg zato što je najsitniji, najmanje hladan i vlažan. On je prelep kao prah, kao puder. Dok je beogradski ili moskovski je znate ...ružan, voden, hladan. Po meni je najlepši taj čukotski, a onda, sneg iz mog rodnog sela u Crnoj Gori nadomak Pljevalja, ali mi je taj ipak najbliži srcu.

Da li bi mogao da ostaneš na Čukotki?

- Mogao bih jedan životni period. Ja sam suviše vezan za rodbinu, prijatelje, za mesto u kome sam rođen Pljevlja i mesto gde živim naselje Ripanj Kolonija na periferiji Beograda. Čukotka je magnet, sever je magnet. U Rusiji se kaže da se dva puta plače u životu, kad dođeš na sever i kada moraš da odeš. Stvarno je teško. Postoji lepa priča o našem drugu Sergeju. Pitao sam ga kako je dospeo tamo, pošto je on sa Kavkaza. Kaže da je došao da zaradi pare da kupi auto. I ostao je ovde neke 32 godine i nema nameru da ode.

Ja sam jednom pravio materijal o porodici „jakutskog Srbina“: on je sredinom 90-ih otputovao u ove krajeve da zaradi, i mada je i ostao, nije uspeo da se potpuno aklimatizuje... A šta je sa „čukotskim Srbima“?

-30 je normalna temperatura. Meštani je doživljavaju u smislu da je to kao ovde kod nas u Srbiji +5. Ja sam po prirodi takav da mi prija malo hladnije vreme, ali bi ogromnom broju mojih zemljaka bilo teško. Tamo uvek imate u glavi da ne znate kako će dan proteći. U maju-junu se godišnja doba menjaju svakih dvadeset minuta. Kreneš, sunce, posle nekih pola sata počinje sneg, pa se pomeša s kišom, pa onda bude vetra, pa malo magle, pa onda se ponovo vrati sunce i non stop tako. Tamo je baš velika mešavina naroda, nije naravno mešavina kao u Krasnodarskom kraju gde živi preko 100 nacija ali na Čukotki žive otprilike 40 nacija tj preko 50 ako bi se vršila i deoba Severnih naroda, jer njih je samo 16. Sada tamo žive Srbi, četiri porodice. Radili su u našoj firmi pa su našli lepe Ruskinje. Žive, rade kao taksisti, kuvari, građevinski radnici, jedan moj drugar je fudbalski trener.

Više ili manje jasno je šta u Srbiji pitaju o Čukotki – o hladnoći, o poslu...

- Stalno pitaju o ribolovu. Ja sam bio na zimskom ribolovu, lovili smo ribu “korjuška”. Moj pokojni otac je bio strastveni ribolovac, ja još uvek nisam. Ipak na Čukotki imao sam poseban doživljaj, zato što pecaš na zaleđenom moru, bušiš led, a napolju je -20, štapovi su mali, a riba je još manja i miriše na svež krastavac, baš fantastično. I da, nikad nisam popio slađi čaj, zato što sam se smrzao.

U Čukotki ljudi malo znaju?

- Veliki je problem što u Rusiji veliki broj ljudi ne znaju o Čukotki. I smisao je svega da se ta regija prezentuje malo više u medijama širom zemlje. Jer na državnoj televiziji, naprimer, mesečno je maksimum 2,3 vesti o njoj. Čukotka ima veoma veliki potencijal. Čukotku zovu "Mendeljejev sistem", toliko je bogata svim mogućim rudama i mineralima.

Centar Čukotke je Anadir. Daj nekoliko detalja o životu ovog grada...

- Čim je hladnije vreme, nema tu neke šetnje, postaje monotono. To je jedan baš veliki problem. Ali, Anadir je, mislim, jedini grad u svetu, gde dete od sedam osam godina zaustavi taksi i samo kaže - škola. Roditelji su bezbedni zato što je grad bezbedan. Čukotka je kao neki ogromni rezervat, tu nema narkotika, mala je stopa kriminala. Ovaj grad treba predstaviti upravo tako - grad mladih parova, grad, gde ljudi koji nemaju ništa, nemaju stan i posao, mogu naći sve to. Tu hladnoću i monotoniju treba predstaviti kao neku terapiju. Jer meni lično ona je bila terapija.

Ti verovatno znaš da postoji mnogo viceva o Čukčama...

- Meni je malo žao tih severnih naroda. Ja volim ruski narod, ali on, kao i moj narod, ima jednu veliku manu: vidi sebe malo visoko, iznad svih. Ja sam ulazio u nekoliko rasprava, zato što sam stao u odbranu tih naroda. Nije lako živeti u Tundri, nije lako loviti, živeti u nekom preteškim uslovima života. Po meni su severni narodi veliki narodi. Mi možda znamo sad da koristimo internetom, skajpom ili mobilnim telefonom, ali ne znamo da živimo u prirodi od prirode, a oni to znaju i hiljadama godina tako žive.

Da li znaš za knjige Jurija Ritheua, između ostalog o klasičnoj Operaciji Čukotka o dečaku kojeg je santa odnela u more...

- Da znam, najreprezentativni čukotski pisac. Pročitao sam nekoliko stvari. Ali nisam želeo da mi njegove reči pokvare moj doživljaj Čukotke. Ja sam malo maštaroš i imam neke lepe ideje za prezentaciju Čukotke u svetu. Imao sam želju volonterski u dogovovru sa nekom televizijom da živim mesec ili dva sa čukotskim plemenom, da živim sa njima, jedem, da lovim. Ideja za savršen realiti-šou. Velika greška što se na Čukotkoj ne prave neki kulturni kampovi. Ja sam uveren da bi Kusturica prvi bio zainteresovan da ode tamo, a veoma brzo bi dobio i inspiraciju za neki film. Evo zamislite na momenat, naprimer, film o ljubavi čija je prepreka 1000 godina u smislu načina života.

Treba da napravimo da svet svake godine na dve nedelje dođe na Čukotku da se drže neka predavanja, odigravaju pozorišne predstave, dolaze pisci, slikari, fotografi i tako dalje. I da to se sve medijski pokrije, pa da postane veoma brzo tradicionalno okupljanje svetske kluturne elite.

U svom blogu ti su poredio sebe sa onima koji su pre 10 000 godina došli na Čukotku da traže mesta za lov. A ti si došao da tražiš posao, iskustvo, a najviše samog sebe. Da li si našao?

- Mogu reći da jesam. Imam neke životne smernice, našao sam sebe u smisli što imam želju da živim na relaciji Rusija-Srbija-Crna Gora. Veza Rusije i Srbije generalno je tako mala, krenuvši od školstva, razmene studenata, prezentacije ruskih fakulteta u Srbiji. Prezentacija Rusije u medijima. Treba da je više ruskog programa. Da mladi ljudi u Srbiji vide Rusiju kao modernu zemlju, osete da London ništa nije moderniji nego Moskva, šta više, Moskva je modernija. Ja sam došao u Moskvu prvi put, nisam znao nijednu reč ruskog jezika, ali dok sam stajao na ulici osećao sam se baš ispunjeno, kao da sam svoj na svome, kao da sam kući bukvalno. Mi smo zbilja baš blizak narod, sličnog smo razmišljanja, sličnog smo jezika, veseli smo po prirodi, tradicija je nama slična, istorija je slična. I treba gajiti tu sličnost. Da ne gledamo kroz interese da bi bili jedni drugima bliže.. Rusija je 90-h godina predstavljena kao zemlja sivila, a Rusija je u međuvremenu doživela enormno veliki preporod. Svake godine sve više i više vidljivo koliko Rusija napreduje, ja pratim njen razvoj od 2008 i moja predviđanja su da će Rusija za nekih deset godina biti prva privreda sveta.

Timur Blohin,

 



  • Izvor
  • Glas Rusije/ vostok.rs


Komentara (1) Ostavite Vaš komentar Objavite novost

NOVOSTI IZ RUBRIKE

Argentina je podnela zvaničan zahtev vojnom bloku predvođenom SAD za status „globalnog partnera“, izjavio je ministar odbrane Luis Petri


Danas je objavljen pismeni Komentar zvaničnog predstavnika ruskog ministarstva spoljnih poslova Marije Zaharove u vezi sa odobravanjem u PSSE zahteva Kosova za članstvo u Savetu Evrope. Komentar prenosimo u...

Kijevske snage se bore da obuzdaju Ruse zbog kašnjenja strane pomoći i nedostatka osoblja, navodi se u novinama


Neuspeh Zapada da obezbedi dovoljno oružja i novca jedini je razlog zašto Ukrajina trpi neuspehe, tvrdi predsednik

Vrhovni komandant NATO snaga za Evropu i zapovednik evropske komande američke vojske Kristofer Kavoli izjavio je da je NATO doneo odluku da pojača rezervne snage unutar misije na Kosovu...


Fotografija i sam pojam 'fotografisati' dobili su neko drugačije, potpuno novo značenje. I dok su nekada dva ili tri filma, što je maksimalno oko sto fotografija, 'trajali' celo letovanje...


Ostale novosti iz rubrike »